Knjiga “Subotica priča o fotografiji II” – 128 priča o bogatoj istoriji našeg grada

Knjiga “Subotica priča o fotografiji”, koja govori o istoriji našeg grada dokumentovanu kroz brojne fotografije, a koju je naš sugrađanin i romanopisac Dražen Prćić napisao pre tri godine, dobila je svoj nastavak pod nazivom “Subotica priča o fotografiji II”, koja je promovisana u petak, 17. marta u Gradskom muzeju pred velikim brojem naših sugrađana, željnih saznanja o novim informacijama o istoriji Subotice. Knjiga sadrži brojne priče subotičkih porodica koje prate fotografije, a bavi se i ostalim, ništa manje vrednih pomena, događajima koji su obeležili 18., 19. i 20. vek.

Ideja za knjigu potekla je 2009. godine, kada je u nedeljniku “Hrvatska riječ”, za koji je Dražen Prćić tada pisao, pokrenuta rubrika “Priča o fotografiji”, sa idejom da se priča napiše na jedan drugačiji, novinarski način, kaže autor knjige. “Moj pokojni otac Milivoj Prćić je bio pisac i stručnjak za priče i tu smo se mi uvek “svađali” da priču može da napiše svako, dok za roman treba da bude ipak malo kompleksnija stvar. Kada sam ja odlučio da pišem priče onda sam video da to ipak nije tačno i povukao sam svoje reči, uvidevši da ne može svako da je napiše, jer je i ona kompleksna stvar, gde ti moraš u kratkim crtama da dočaraš čitaocima, pa sam ja u tu priču koja je novinarska, uneo jednu romanesknu notu i emociju, za šta je bilo vrlo važno da imaš dobrog kazivača, odnosno sagovornika”, objašnjava Dražen Prćić.

Prema njegovim rečima, u knjizi se nalazi 128 priča o Subotici u kojima on na osnovu originalnog teksta citira određene sadržaje sa željom da ukaže na nešto važno. “Ja sa ovim želim da skrenem pažnju na rad arhivatora koji je danas nedovoljno cenjen, a imam i privatnih razloga, jer je moj pradeda Martin Horvatski bio glavni arhivar Grada Subotice oko 30 godina i to je neko naše genetsko poslanje. Ja sam presrećan da nešto što je moj pradeda radio, Stevan Mačković i Dejan Mrkić predano rade na slavu i čast svih nas. Subotica je grad koji ne poznaje nacionalnu, rasnu ili bilo kakvu netrpeljivost, Subotica je grad Subotičana i ona pripada svima, jer svako je došao od negde, pitanje je samo koja je vremenska odrednica, dakle nije bitno, bitno je da voli ovaj grad”.

Stevan Mačković, direktor Istorijskog arhiva za novu knjigu napisao je Predgovor. Kako ističe, dokumenti su oni koji govore o istoriji i smatra da nema istorije i istoriografije bez dokumenata i odgovarajućih izvora. “Kao što porodice prilikom slavlja i okupljanja vade porodične albume, stavljaju ih na sto i pričaju o članovima koji su na požutelim fotografijama, tako smo se i mi kao članovi jedne velike porodice Subotičana, oni koji su rođeni ovde, oni koji danas žive ili sećaju da su im ovaj grad i sredina važni, okupili da popričamo o ovom, nazovimo ga foto albumu, knjizi koja predstavlja jednu mešavinu svega gde su fotografije poslužile samo kao potka, da se o njima ispriča jedna priča koja je ispisana autorovim prepoznatljivim rukopisom, o oslikavaju delića prošlosti od polovine 18. do 20. veka. Ove male priče govore o ljudima, njihovim dostignućima, društvenim pojmovima i pojavama. Između ostalog može se naći i priča o tri privredna giganta, “Hartman i Konen” – “29. novembar”, fabrika braće Ruf – današnji Pionir, “Klotild” – nekadašnja Zorka. Ova knjiga nije istoriografija, ali je zasnovana na činjenicama i u tome se ogledaju njena prednost i vrednost. Ona u ovom obliku na svoj pitak i svež način nam približava mnoge stvari, pojmove i podseća i objašnjava nam mnogo toga”.

Dejan Mrkić, arhivator u Istorijskom arhivu Subotice, naglasio je da je Dražen Prćić čovek koji hoda ovim gradom, poznaje ljude i sa njima razgovara i ako neko zna nešto o ovom gradu, to je upravo on. Mrkić dodaje da je autor sa pričama o prošlosti koje se nalaze u knjizi, istupio na jedan enciklopedijski način i zahvatio pregršt tema. “On ove priče pokušava da objasni na jedan način koji će biti blizak onima koji su Subotičani, ali i onima koji su to postali ili imaju želju da što više toga saznaju, a ja vidim i nešto što je budućnost, a to su budući Subotičani koji se budu interesovali i istraživali, to je naše vreme u kojem sada živimo i šta je to što smo radili, voleli, što nas se ticalo. Ja kao istraživač uvek sam željan ovako napisanih stvari o onom vremenu, ne bi li ja danas razumeo kako je izgledao život onih Subotičana koji su živeli pre nas i toga ima malo napisano, zato smatram da je ovo dragoceno jer ostavlja budućim generacijama jedno vredno štivo. Osim onih malo ozbiljnijih, ispričao je i neke priče koje su naizgled trivijalne, za koje se mi nismo nadali da će biti predmet istraživanja, a sada se sve više o njima priča. Trudimo se da sačuvamo sve te priče, da ostanu i onima koji dođu posle nas, kada naše vreme prođe”.