vlč. Dragan Muharem: Advent je ono svetlo u tami, prodor nade u moru loših vesti

Za pripadnike katoličke veroispovesti u nedelju, 27. novembra počinje Advent, deo liturgijske godine koji predstavlja svojevrsnu pripremu za najradosniji hrišćanski praznik koji se proslavlja po Gregorijanskom kalendaru. Advent ili Došašće traje sve do 18. decembra i obeležavaju ga četiri nedelje.

Velečasni Dragan Muharem, župnik crkve Presvetog Trojstva u Maloj Bosni, za sajt Subotica danas objašnjava značaj i važnost ovog perioda, kao i to koliko je Advent važan u životu svakog vernika i šta nam on poručuje.

S.D: Šta je Advent, odnosno Došašće, kakav je to period liturgijske godine?

D.M.: Drago mi je da me pitate o Adventu ili Došašću. Najčešće se medijski prilozi fokusiraju na Božić, dok se vreme Adventa tek ovlaš dotakne, uglavnom kroz prizmu narodnih običaja. Smatram da je šteta propustiti poruke, misli i teme koje nam pruža ovo posebno predbožićno vreme. Uostalom, tko ne „ispoštuje“ Advent, teško da može dohvatiti smisao Božića. Sama reč odgovara na to pitanje – ono je vreme iščekivanja Dolaska (zato se prevodi kao Došašće). Koliko smo samo puta nestrpljivo očekivali dolazak voljene osobe? I osobi koja dolazi puno znači svest da je iščekivana. Ako to iskustvo prebacimo na područje vere i Božji dolazak u liku deteta budi u vernicima tu čežnju, možda još bolje napetost, nestrpljenje koje nam ne da da mirujemo, ne da spavati, nego je sve ispunjeno nečijom odsutnošću i bolom zbog te praznine. Upravo zbog toga Crkva ugrađuje ovo iskustvo u svoju liturgiju predbožićnog vremena. Kroz četiri nedelje koje simbolično označavaju čitavu istoriju čovečanstva i njegov uzdah za Spasiteljem, počevši od starozavetnih proroka pa sve do novozavetnih događaja koji prethode Božiću, liturgija Crkve nas uvodi u tu tihu ali snažnu čežnju, posebno kroz rane jutarnje mise zornice.

S.D: Koja su obeležja Adventa i kako se on obeležava u katoličkim crkvama?

D.M.: Temeljno obeležje Adventa je bdenje. Onaj koji čeka ne može spavati. Vi koji ste roditelji znate puno bolje što znači čekati dete noću da se vrati kući s nekog događaja. Jednostavno neće san na oči, slušate svaki šum, strepite i tek kad začujete poznate korake osetite olakšanje. Bdenje u Adventu posebno je izraženo, kako rekoh, kroz ranojutarnje mise zornice. Neverovatno je videti koliko mnoštvo ljudi, naročito dece, ustaje u cik zore da bi po mraku i hladnoći došli na misu. I tako svaki dan, mesec dana do Božića. Možete onda razumeti kako njima zvuče one rieči koje se svečano proglašuju u božićnoj noći: „Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku“ (Iz 9,1). Sveštenik nosi ljubičastu boju koja označava nadu ali ipokoru. Onaj, čijem se dolasku nadamo, podstiče nas na preispitivanje, na promenu srca odnosno obraćenje. Zato je neizostavni deo svake pripreme za Božić sveta ispoved. U tom vremenu posebno odzvanjaju riječi sv. Ivana Krstitelja koji upozorava da je „vreme blizu“ i da nam je svima potrebno „poravnati puteve“ kako bi Mesija mogao doći.

S.D: Kakvi običaji prate Advent i kakav značaj oni imaju za vernike?

D.M.: Brojni naši običaji izviru iz religijskog konteksta i njime su nadahnuti. U našem subotičkom kraju posebno se neguju običaji čestitanja Materica i Oca. Centralna figura Božića je Sveta Porodica. U adventskom hodu i naše se porodice približavaju, naslanjaju na svetu nazaretsku Porodicu, njom se posvećuju. U današnjim vremenima kada vrednost porodičnog zajedništva i međusobnog podržavanja iz različitih razloga gubi na snazi, dobro je brižno negovati baštinu predaka. Ovi običaji pokazuju vrlo lepu povezanost liturgijskog i narodnog života, kada se narod nadahnjivao lepotom Božje reči i snagom euharistijskog stola, a crkveni život i liturgija svoje nadahnuće crpeli i iz vere naroda.

S.D: Advent je „šetajući“ period u kalendarskoj godini. Zbog čega je to tako?

D.M.: Advent kalendarski zavisi o proslavljanju Božića koje je datumski fiksno – 25. decembra. Štima se, dakle, prema tome. Nekada je pune četiri nedelje, nekada malo kraće, ali uvek se slave četiri adventske nedelje koje su kao dan Gospodnji centralne. No, iskoristio bih ovo Vaše pitanje za nešto drugo. Advent je, uz sve ono što smo gore naveli, i vreme šetanja. Kako duhovnog, tako i fizičkog. U Adventu pratimo hod Marije i Josipa, njihovo putovanje u Betlehem, pre toga Marijino putovanje rođaki Elizabeti. U Adventu nema mira, nema stajanja ili lenčarenja. Sve je u pokretu. Ali postoji i onaj drugi vid šetanja ili hodanja koji je donekle povezan s ovim duhovnim, da pitate svaku domaćicu što je sve prošla da bi se pripremila za Božić, itekako bi vam imala šta reći i koliko se nahodala i naradila. Naravno da i marketing iskoristi taj trenutak za svoje potrebe pa je adventsko „šetanje“ radnjama i šoping centrima neizostavni deo za mnoge. Ne mora to biti ništa loše, osim ako je to jedino što imamo od Adventa.

S.D: Koliko je Advent važan u životu svakog vernika?

D.M: S obzirom na okolnosti i vreme u kojem živimo, nadam se da će značiti sve više. Šta želim reći? Teško je ne primetiti u ljudima određeni strah, uznemirenost. Zadnje tri godine nas stalno prate loše vesti. Ko bi pomislio da će se u ovo naše doba opet zveckati nuklearnim naoružanjem i totalnim uništenjem. Dok ovo govorim, par stotina kilometara od nas događa se rat, ubijanje. Potresi se dešavaju globalno. Svi to osetimo na našim novčanicima, životnom standardu, međuljudskim odnosima  i na mnogo čemu drugom. I oni najčvršći optimisti ne govore više tako olako da će sutra biti bolje. Bojim se da je najgore od svega izgubiti nadu. Čovek može puno toga izgubiti, ali ako izgubi nadu koja ga nosi, koja mu daje snage i vetar u leđa, onda je slomljen. A tada mu nije dovoljno tek tapšanje po ramenu uz prazne reči „ma biće bolje“, jer je to nada bez pokrića. Ako nema Onoga koji je garant ispunjenja nade i iščekivanja, onda je to slaba uteha. Zato je Advent, barem za vernike, ono svetlo u tami, prodor nade u moru loših vesti, orijentir, uteha da ima smisla živeti pa i patiti, da ima smisla boriti se za bolje sutra, za jedan bolji i pravedniji svet. I nisu to samo floskuletine, nego je to upisano u biće svakoga čoveka, bio vernik ili ne.

S.D: Koliko prema Vašem mišljenju vernici generalno poštuju ovaj period godine?

D.M: Mi teolozi znamo reći da su npr. Advent, Božić, Uskrs… tzv. „jaka vremena“. Posebna su zbog svog sadržaja, poruka, ali imaju i jednu notu izvanrednosti. Zato su u tim razdobljima godine vernici osetljiviji, a to znači i prisutniji u slavljima Crkve. Naravno, često ćete čuti iz naših usta da se žalimo na broj onih koji pohađaju crkvu, da bi to moglo biti više ili masovnije. No, barem ja ne bih hteo potrošiti vreme i živce na to, nego onima koji su tu ponuditi ono najbolje. Uvek polazim od sebe, znam šta mi znači vera, biti vernik, pogotovo u ovo vreme koje živimo, vreme nemira, uzburkanosti svakojakih, i da nema tog sidra za koje se mogu uhvatiti, ne znam šta bi mi drugo moglo pružiti temelj, sigurnost, mir, utehu i nadu. Voleo bih, naravno, da i drugi to isto uvide.

S.D: Šta savetujete vernicima, kako najdostojanstvenije da im protekne period do Božića, najvećeg hrišćanskog praznika?

D.M.: Predivna mi je ona biblijska slika betlehemske zvezde koja je vodila mudrace s istoka i pastire do mesta rođenja Spasitelja sveta. Samo su pratili zvezdu i pronašli su Život, Smisao. Možda bi bilo zgodno u ovom periodu do Božića preispitati se vidim li i ja tu zvezdu? Nazirem li je iza oblaka i blještavila ovoga sveta? Filozof Immanuel Kant je rekao: „Uvek se spretno uspravlja onaj koji je prikovan za zvezde“. Možda se u ovom vremenu zapitati za šta sam ja prikovan? A betlehemska zvezda je i danas na obzorju. Moguće ju je videti očima srca, iskrenim traženjem. Zašto ne bismo i mi ovog Adventa krenuli za njom? Da li ćemo se usuditi na tu avanturu?.