Vlč. Dragan Muharem: Bez dimenzije duhovnog, Božić je simpatična ambalaža koju nakon fešte uklanjamo kao višak

Za sajt Subotica danas, župnik crkve Presvetog Trojstva u Maloj Bosni Dragan Muharem, objašnjava važnost predstojećeg najradosnijeg hrišćanskog praznika i šta bi on trebalo da predstavlja u životu svakog vernika, ali i svih drugih ljudi.

Nakon Adventa, svojevrsne pripreme za najradosniji hrišćanski praznik, dolazi nam Božić, Isusovo rođenje. Kakvo ono značenje ima za vernike, ali i sve ljude na svetu?

D.M: Možda bi zgodnije bilo da se zapitam – a kakvo značenje Božić ima za mene? Verujem da bi ovo pitanje mnoge od nas zateklo nespremne. Puno toga nam se događa u bezličnoj formi „se“ – radi se, slavi se, živi se… Stvarnosti života koje ne propitujemo nego obavljamo po nekom automatizmu ne dohvaćaju nas iznutra pa na kraju još jedino ostaje „spoljašnjost“, forma bez sadržaja i vrednosti. Nesumnjivo da ogromna većina ljudi slavi Božić. Nesumnjivo da većina zna šta je to Božić, šta se to dogodilo u ta neka davna vremena u dalekom Vitlejemu. Ako i ne zna, ima sve na Google. Ali sve to znanje još nije dalo odgovor na pitanje – a šta je Božić za tebe? Za mene? Da li dolazak Druge božanske Osobe, njegova pojava u ljudskom obličju, ima ikakve veze sa mnom, mojim životom? Donosi li Božić kakvu promenu osim promene jelovnika i udara na kućni budžet? Shvatate šta želim reći? Mislim da nema smisla bilo što slaviti ako ne znam razlog zašto to slavim. Jedan teolog verovatno je zadnji od kojega očekujemo da verske stvarnosti stavi pod znak pitanja i pretresanja, ali smatram da je to jedini pošteni pristup svemu, pa tako i veri. Hajde makar da probamo učiniti taj eksperiment, ovog Božića zaustaviti se par minuta u tišini i zapitati se – šta bi za mene ostalo od Božića kad ne bi bilo okićene jelke, sarme u loncu, raspusta, neradnih dana, narodnih običaja, druženja, poseta, čestitanja, filma „Sam u kući“, šopinga…? Bi li ostalo išta?

Koje sve poruke, prema Vašem mišljenju nam „šalje“ Božić?

Da ne bismo Božić sveli tek na Božji izlet ili ekskurziju među ljude, sv. Ivan Apostol nam u svome evanđelju otkriva suštinu svega – „Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“ (Iv 1,14). Zgodno je uočiti da se za „Reč“ koristi grčki „Logos“ koji se jednako prevodi i sa „Smisao“. Tako bismo božićno evanđelje mogli čitati i ovako: „U početku beše Smisao, i Smisao beše u Boga i Bog beše Smisao…I Smisao telom postade i nastani se među nama…“. U ovaj svet bolnih apsurda, besmisla, prodire svežina smislenosti. Ima li većeg dara i poruke od toga? Ne, ni bogatstva, ni lišenja patnji, ni ne znam čega…Smisla smo žedni! Društvo današnjice, koje će po procenama Svetske zdravstvene organizacije za koju godinu najviše bolovati od bolesti depresije (besmisla), urgentno potrebuje „reiščitavanje“ božićnog otajstva da i kad raskitimo lampice, ne ostane zjapeća provalija praznine. Od „džidžavog“ božića doći do onog suštinski presudnog za moju egzistenciju. Ako se Bog usudio na tako radikalne poteze (postati beba, ući u pelene, dati se držati ljudskim rukama), onda smatram to izazovom za prevrednovanjem vlastitog življenja u svetlu božićnog misterijuma.

Tokom liturgijskih čitanja za Božić,ističe se da je Isus rođen u štalici bez ičega, ali okružen ljubavlju svojih roditelja i onih koji su došli da proslave rođenje Kralja sveta. Koliko smo mi danas „siromašni“ ili „bogati“ u tom duhovnom smislu?

Na prvu nam se može učiniti da je Isus rođen u krajnjem siromaštvu, bez ičega, položen u jasle odakle se hrane životinje. Nimalo dostojno rođenje za bilo koje dete, a kamoli za Sina Božjega. Ali to je samo jedan ugao gledanja. Ko garantuje da je bolje onom detetu koje je rođeno u idealnim uslovima, koje od starta ima sve što poželeti može? Mislim da nam Božić može malo pretresti mere kojima merimo – šta je važno a što je sporedno. Isus je imao ono najvažnije – ljubav svojih roditelja. Možda je istinsko siromaštvo detetu pružiti sve osim roditeljske ljubavi, vremena i pažnje. Naravno, nije nimalo lako današnjim roditeljima. Ti si tek mali zupčanik u mašini koje se zove divlji kapitalizam i profit, mašina koja ponekad nema puno milosti prema porodici, mašina koja te troši i ostavlja praznim kad se trebaš potpuno dati svojima. S druge strane, postoje neki diktati kojima se roditelji teško odupiru, kad vidim samo u šta su se pretvorila slavlja prvog rođendana, krštenja, krizme, 18. rođendana… Pa to su mali svatovi! Kredit treba podići da bi se proslavilo (opet onaj „se“). I onda ti imaj više dece! A istovremeno se žalimo kako je situacija teška, kako se nema! Nisam roditelj i nije moje da se stavljam u ulogu sudije, ali pitam se koliko sve to ima smisla? Mislim da nam Božić može pomoći u tome – razlikovati ono što sam dužan dati detetu od onoga što nisam ako ne mogu i nije mu nužno. Isus je Bog, ali je tako vaspitan da ceni ono što mu njegovi roditelji mogu pružiti. I makar nisu mogli više od čekića i šrafcigera (Josip je bio stolar), Isusu je to bilo više nego dovoljno jer mu je pružena sva ljubav. U nazaretskom domu Dete je učilo umeće onoga Biti a ne imati. A „imati“ vredi samo onda ako si naučio „biti“. Nikad obratno. Možda nas najBOGatiji siromah može nečemu naučiti.

Božić i božićni praznici su vreme kada se ljudi druže, susreću, raduju, opraštaju jedni drugima…Koliko to smatrate važnim za ljude koji možda nisu u tom duhu raspoloženja, da li jedan takav događaj kao što je Božić, može da dopre do njih i utiče da se oni promene na bolje?

Vaše pitanje me malo podsetilo na poznatog lika iz romana Charlesa Dickensa. Ebenezer Scrooge prezire Božić. Njemu je „smaranje“ sve to oko posećivanja, darivanja… E sad, ne bih ga tako olako osudio i sveo na matoro čangrizalo. Možda da je Scrooge ušao u samu bit božićne tajne, da je dohvatio njezine dubine, ne bi bio mrzovoljni škrtac i mizantrop. Božić bez dubine, biću iskren, i mene „smara“. Čini mi se da iskrivljeni način slavljenja praznika (ne samo Božića) proizvodi „Scroogeve“. Kada mi 25. decembra dođu stotine bezličnih čestitki poslatih jednim klikom na hiljade adresa, šta ću ja s tim? Nekulturno je ne odgovoriti, a još mi besmislenije uzvratiti istim bezličnim klikom. Možda ne mogu svima čestitati, ali onima kojima mogu učiniću to lično se obraćajući. Takođe, provesti Božić u gužvi, dočekivanju i ispraćanju gostiju sve do iscrpljenosti i padanja s nogu, bez trenutka sabranosti, molitve, mirnoće, poniranja u srž misterijuma koji se slavi, i to mi je „ukradeni“ Božić. Nije čudo da mnogi nakon praznika osjećaju prazninu, umor, bezvoljnost i jedva čekaju da prođe. I šta je onda rešenje? Rekao bih – balans. Ne zaboraviti šta se slavi i Koga se slavi, a istovremeno tu radost, koja treba doći iz unutrašnjosti bića, podeliti s drugima. Svaka druga kombinacija je promašaj. I da se vratim na Vaše pitanje – da, Božić može dopreti i do „Scroogeva“, ali samo ako ih dotakne smisao Božića, a ne tek njegova ambalaža.

Koliko je važno u današnje vreme užurbanog i modernog životadačovek misli na svoj duhovni deo? Da li je Božić „prilika“ da se i na tom polju svog života malo presaberemo i okrenemo se nečemu što je dobro, potrebno možda svakom živom biću i daje nam neki vetar u leđa da sve nedaće, probleme, ali i sreću doživljavamo onako kako bi zaista trebalo?

Nadovezao bih se na prethodno. Bez dimenzije duhovnog Božić je tek simpatična ambalaža koju, bez obzira na vanjsku dopadljivost, nakon fešte uklanjaš kao nekorisni višak. Malo je nepopularno ono što ću kazati, ali ću kazati, Božić se ne može slaviti izvan liturgije. U liturgiji Crkve se uozbiljuje tajna Božjeg dolaska među ljude. Tu osećamo da nas dodiruje, da nas obuhvata, da nam se daruje, a kao vrhunac darivanja je sveto pričešće. Isti Onaj koji je ležao na slami u jaslama, sada se polaže u moje srce. I ako mu je bilo dobro među magarcima i volovima, na oštroj slami, pa biće mu dobro i u mom srcu! Ali samo ako se otvorim, ako Ga primim. I to, opet kažem, ne može bilo gde, nego samo u slavlju liturgije. Nije to sad neka moja navlakuša jer sam „plaćen“ da tako govorim (jer sam sveštenik), to je temeljna spoznaja da je Božić kao praznik nastao u liturgiji Crkve, iz nje ponikao i samo tamo može imati svoje pune „gabarite“. I samo u tom doživljaju zajedništva Crkve možemo osetiti blagodat Božića, svu dramatičnost Božjeg ulaska u naše telo, u našu istoriju, u ovu našu zemlju obeleženu ratovima, ubijanjem, mržnjom, korupcijom, lošim politikama…Onda Božić prestaje biti isključivo kalendarski praznik i postaje stvarnost, trajna i prisutna, koja osmišljava i rasvetljava tajnu ljudskog života.

Za Božić se uvek veruje da je svojevrsan početak nečega. Šta Božić zaista znači kada govorimo o nekom početku u životu laika?

Interesantno, božićno evanđelje počinje rečima: „U početku…“. Zaista se Božić može doživeti kao novi početak, novo Božje stvaranje. Svevišnji započinje nešto dosad neviđeno, veličanstveno – počinje život u vremenu, našem vremenu i našoj istoriji. Hoda u našim „cipelama“. Ne možemo više Boga optužiti da ne zna kako nam je. Sve što nosim i osećam, On je isto prošao. I kad pomislim da mi je svet srušen, da nemam kuda dalje, postoji Neko pored mene koji mi može dati novi početak. Samo s Njim mogu imati budućnost, nadati se boljem sutra. A potrebno je samo pogledati u jaslice i videti da je tamo Početak i Svršetak, Alfa i Omega svega. Ovaj Božić može biti drugačiji! Može biti početak mog života u zajedništvu s Njim. A samo je jedno potrebno – primiti Ga u ruke, kao što se dete prima.

Koji sve praznici dolaze nakon proslave Božića? Znamo da ih ima nekoliko i veoma su važni kako u crkvenom, tako i u društvenom smislu.

Verujem da je svako od nas video, ako ne uživo onda bar preko televizije ili novina, dolazak nekog kralja ili predsednika u jednu državu. Dočekuje se svečano, uz počasnu gardu i muziku, tj. himnu te zemlje. U njegovoj su pratnji visoki državni ministri, savetnici, kancelari i ostala svita…Kralj nikada ne ide sam, nego je okružen ljudima od poverenja i ugleda koji se nalaze u njegovoj službi i koji su spremni za svoga gospodara sve učiniti. Ako malo bolje zapazimo, videćemo da je liturgija božićnog vremena, posebno božićna osmina, isto tako ustrojena. Isus Krist, Kralj svega stvorenja, takođe ima svoju pratnju. No, nisu to neki prinčevi, ministri i slični, nego svedoci koji su svoj život posvetili Kristu. To je sv. Stjepan, đakon i mučenik. Zatim sledi sv. Ivan, veliki propovednik utelovljene Reči, onda sv. Toma Beket, Nevina Dečica, papa Silvester i drugi koji su svoj život dali za Krista Kralja. U nekim istočnim crkvama u ovo vreme slavi se i praznik svetih apostola Petra i Pavla i Ivana i Jakova. Nije nimalo slučajno da se praznici ovih svetaca smeštaju odmah iza Božića. Još tamo od 4. veka, kada je liturgija Božića dobijala svoj oblik, a kada je kult rimskog cara bio još snažan, hrišćani su hteli izraziti da jedini vladar neba i zemlje, Isus Krist, takođe ima svoju počasnu pratnju. A ta počasna pratnja su jednostavni i priprosti pastiri, zatim tu je i muzika, anđeli pevaju himnu: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima dobre volje“. A posebno mesto među tim praznicima pripada slavlju Bogorodice. Na Novu godinu je svetkovina Marijina bogomaterinstva. S njom je započeo novi svet i zato je na početku nove godine. Građanska godina obeležena je snažnom prisutnošću i zagovorom Majke Spasitelja.

Kakvu poruku biste imali da pošaljete svim vernicima koji slave Božić? (i ovaj 25.12., ali i onaj 07.01.)

Božić je, između ostalog, i rođendansko slavlje. Pomalo je tragikomično slaviti rođendan bez glavnog Slavljenika. A vi svi jako dobro znamo, kada ideš na rođendan, ne ideš praznih ruku, nego nosiš poklon. Ovoga Božića trebamo se zapitati – a šta sam ja poneo za poklon mom Spasitelju? Još bolje pitanje – a što bi Isus volio da mu ja poklonim? Ako ste kratki sa idejama šta pokloniti malom Isusu, evo par primera iz evanđelja: anđeli daruju svoju pesmu; nebo daruje zvezdu; zemlja svoju špilju; pustinja jasle, kraljevi smirnu, zlato i tamjan, vo i magarac svoju toplinu. Šta ću ja pokloniti? Šta ja to kod sebe mogu imati, a da On to nema? Verujte, odgovor je vrlo jednostavan i stalno nam je pred nosom. Ono što ja imam i mogu dati malom Isusu jeste – poklon. Sama reč sve kaže – poklon (naklon/klanjanje). Reč poklon označava gest kada saginjem svoju glavu, celo svoje biće, jer u štalicu se ulazi samo na kolenima. Jedino što na Božić mogu dati svom Isusu jeste moj poklon, a onaj koji se klanja zapravo poklanja samoga sebe. Ako nam u Božiću Bog daje samoga sebe, jedini način na koji možemo uzvratiti jeste da i mi damo sami sebe, odnosno – poklonimo se. Jer, možda su nam ruke prazne, ma možda nam je i srce prazno. No onaj koji se usudi kleknuti pred Novorođenoga, koji se usudi njemu pokloniti, taj prima darove nebeske. I zato je Božić sretan samo onome koji se zna pokloniti. Onome koji zna učiniti poklon i učiniti se poklonom. I ako to znamo i to učinimo, onda smo dohvatili smisao Božića. To je onda pravi Božić. Neka vam je čestit i blagoslovljen!