Subotica – mesto burnih istorijskih događaja

Najstariji arheološki nalazi na široj teritoriji Subotice potiču sa obale jezera Ludaš, još iz perioda poslednjeg ledenog doba. Međutim u neposrednoj blizini grada postoje nalazišta i iz perioda neolita, bakarnog i bronzanog doba. Izvestan broj nalaza govori i o prisustvu Skita, Dačana, Gota, Huna i Avara na ovim prostorima. U vremenu kada se mađarska plemena naseljavaju na teritoriju Karpatskog basena, zatiču na ovim prostorima slovenske narodne grupe. Subotica se u pisanim dokumentima prvi put pominje 7. maja 1391., ali sigurno je da je mesto starije.

Utvrđeno je da su ljudi na ovom prostoru živeli još pre tri hiljade godina. Sudbinu ovog mesta bitno je određivao položaj na putu između Evrope i Azije, a istorijski na granici dve sukobljene sile – Ugarske i Turske. U čestim i velikim seobama u ovu vojnu krajinu došli su mnogi narodi: Srbi, Mađari, Nemci, Slovaci, Jevreji, Bunjevci, Grci… Često su se menjali gospodari a i ime grada. Od prvog – Zabatka 1391 – promenjeno je više od 200 naziva, ali su najkarakterističnija imena Szent-Maria, Maria- Theresiopolis, Maria Theresiastadt, Szabadka i Subotica. Izgrađena na vetrometini, na raskrsnici puteva, ovaj je grad večito bio mesto burnih istorijskih događaja. Zato je erdeljski vojvoda Janoš Pongrac od Dengelega ovde 1470. podigao tvrđavu, ali ni ona nije uspela da odoli ljudima i vremenu. Od nje su do danas ostali tragovi na unutrašnjem zidu tornja Franjevačke crkve. Jedna od bajkovitih ličnosti subotičke prošlosti, samozvani Car Jovan Nenad, javio se u istoriji posle poraza mađarske vojske od Turaka na Mohaču 1526. godine.

Njegovu tajanstvenost uvećavala je čudna crna pruga koja mu se pružala od slepoočnice do stopala noge, zbog čega su ga i prozvali Crni. On je nakratko potisnuo Turke iz Bačke i tu osnovao svoju državu koja postoji nekoliko meseci i koja je pored Bačke uključivala severni Banat i mali deo Srema. Proglasio se carem, a Suboticu izabrao za prestonicu. Poginuo je 1527. u sukobu sa ugarskom vlastelom. Posle četiri veka, na godišnjicu njegove smrti, u Subotici mu je na glavnom trgu podignut spomenik koji je 1941. srušio okupator, a obnovljen je i ponovo postavljen 1991.

Turci su Suboticu zauzeli 1542. godine i vladali njome do 1686. kada je Subotica postala deo Habzburške monarhije. Evlija Čelebija navodi u svojim Putopisima da je “Sinan Paša, 1594. idući u vojnu protiv grada Janoka ponovo osvojio ovaj grad Suboticu”, što bi značilo da nije u celom periodu od 1542. do 1686. bila u turskim rukama. Privilegijom iz 1743. godine Marija Terezija proglasila je Suboticu slobodnom komorskom varoši, za šta su Subotičani darovali carici 150 konja. Za odanu službu subotičkih graničara habzburškom dvoru, Marija Terezija proglasila je Suboticu 1779. slobodnim kraljevskim gradom. Za ovu važnu odluku Subotičani su poklonili carici pet hiljada zlatnika i platili otkup 166.666 forinti. Status slobodnog kraljevskog grada doneo je Subotici veću autonomiju i novo ime – Maria-Theresiopolis. Od te godine počinje planski i ubrzaniji razvoj grada. U vreme Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata, između 1849. i 1860. godine, u strogo centralizovanom sistemu, pažnja se ipak posvećivala i kulturi. Ovde je 1853. izgrađeno pozorište i mnoge kvartovske škole. Posle nagodbe 1867, sve do 1914. godine, u Subotici se ubrzano razvija građansko društvo, a značajan je i razvoj samog grada.

Moderno doba Subotica se u moderan srednjoevropski grad razvijala krajem XIX i početkom XX veka. Za nepune dve decenije, jedne u XIX i jedne u XX veku grad je doživeo izuzetan urbani, industrijski, graditeljski i kulturni procvat. Brži razvoj zanata, industrije i trgovine podstaknut je još 1869. dolaskom prvog voza a ubrzan uzgradnjom električne centrale 1896. i tramvajskim saobraćajem 1897. Začetke današnje moderne industrije nalazimo krajem prošlog veka: preduzeće za izvoz mesa “Hartman i Konen” s prvom hladnjačom u zemlji, prvu subotičku fabriku sumporne kiseline i veštačkog đubriva “Klotild” osnovanu 1904, braća Ruf su 1917. godine počeli proizvodnju bonbona, industrija električnih motora “Sever” osnovana je 1923. Prva srednja škola, preteča gimnazije, otvorena je u Subotici 1747, muzička škola 1868, dom za stare 1766, Palić postaje lečilište 1845, prva štamparija osnovana je 1844, prve novine izašle su 1848., prvu bioskopsku predstavu prikazao je ovde Anđelo Bjanki iz Pečuja 1899, a Aleksandar Lifka otvorio je prvi stalni bioskop 1919. Đuro Stantić osvojio je prvu olimpijsku medalju u Atini 1896, a Ivan Sarić poleteo je avionom sopstvene konstrukcije 1910.

Krajem Prvog svetskog rata srpske i francuske jedinice ušle su u Suboticu 13. novembra 1918. Na velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu, 25. novembra 1918. proglašeno je ujedinjenje Banata, Bačke i Baranje sa Kraljevinom Srbijom, dok je konačna granica nove države utvrđena u Trijanonu 4. juna 1920. Jedna od centralnih ličnosti ovog značajnog događaja bio je Blaško Rajić, župnik iz Subotice. Početkom Drugog svetskog rata, 12. aprila 1941, Suboticu su okupirali mađarski fašisti, a oslobodili su je 10. oktobra 1944 Subotički partizanski odred i jedinice Crvene armije. U završnim borbama na železničkoj stanici poginuo je komandant Odreda, Jovan Mikić Spartak, jugoslovenski reprezentativac i rekorder u atletici.