Predstavljena knjiga “Četiri veka od prvog pomena bunjevačkog imena u Bačkoj 1622 – 2022”

U Bunjevačkoj matici predstavljena je knjiga “Četiri veka od prvog pomena bunjevačkog imena u Bačkoj 1622 – 2022”, autora Milana Stepanovića. Knjigu su izdali Ustanova kulture “Centar za kulturu Bunjevaca” i Bunjevački edukativni i istraživački centar “Ambrozije Šarčević”.

Dr Saša Marković, istakao je važnost ovog izdanja, jer se ove godine navršava 400 godina od prvog zapisa bunjevačkog imena u Bačkoj u arhivskim izvorima, koje predstavlja jednu veliku etničku grupu koja živi na ovim prostorima duže od četiri veka. “Reč je o jednoj zanimljivoj molbi koju je prilikom svog boravka u Rimu uputio jedan sveštenik koji je živeo ovde, a koji je u to vreme bio župnik u Mohaču i kao takav preko Dunava je nailazio na prve skupine tek doseljenih bunjevaca, shvatio je da oni nemaju dušebrižništvo i da o njihovom duhovnom životu niko ne vodi računa i počeo je da bude pastir tog stada. Kada je otišao u Rim u aprilu ili maju 1622. godine, on je uputio molbu Kongregaciji za propagandu vere da mu se dodeli župa koju je nazvao Bunjevci, a koja je predstavljala prostor između Sombora i Baje u tom vremenu i zatražio je da mu se to dodeli, jer su to njegova, kako je napisao, “duhovna deca” o kojima se niko ne stara. Kongregacija i Papa Grgur XV su svojim potpisom od 01. jula zvanično dodelili tu župu, doduše svega na dve godine i posle toga je on imao dosta problema da je zadrži boreći se sa bosanskim franjevcima. Sve ovo je značajno zato što je njegov zapis prvi istorijski podatak o nacionalnom imenu, koji svedoči o jednom dugom istorijskom i nacionalnom identitetu bačkih bunjevaca”, naglasio je Marković.

Recenzent izdanja dr Suzana Kujundžić Ostojić, naglasila je da knjiga predstavlja rezultat pronalaska dokumenta dobijenog iz Vatikanskog istorijskog arhiva, koji pokazuje podatak da su predstavnici ove nacionalne manjine još 1622. godine tražili da se otvori biskupija, što govori da tadašnji fra Šimun Matković nije bio sam. “Njih ovde nije bilo desetak, moralo ih je biti mnogo više, dakle tu se onda i naša selidba i funkcija i razvoj bunjevaca seli dublje u prošlost. Ako to pogledamo iz aspekta popisa stanovništva, mnogi ljudi kažu u današnje vreme globalizacije da nije bitno šta su, međutim od kada postoji civilizacija, a očigledno je da taj model još nismo prevazišli i da popis još uvek postoji, jako je važno ko smo i šta smo, da li taj dokument i sve to što postojimo 400 godina ima svoj kontinuitet i prenošenje sa starijih na mlade. Ovo treba da im bude još jedan vetar u leđa i ozbiljan dokaz da smo i u prošlosti bili druga zajednica po veličini na ovim prostorima. Ono što nas je tada krasilo je da smo uvek bili prema svima korektni, da smo u mnogim situacijama i borbama uvek bili na pravoj strani i rekla bih da smo i danas i mislim da tim putem trebamo nastaviti. Ne treba da se bojimo za budućnost i predstojeći popis, jer verujem da će ljudi, a pogotovo oni koji prate ono što mi radimo, znati sasvim dobro da odgovore na pitanje šta su po nacionalnosti”, dodala je ona.