Miroslav Bašić Palković: Vitez na prvoj liniji odbrane našeg jezika

Miroslav Bašić Palković, prevodilac, za 15 godina, koliko se bavi ovim poslom, radio je za više izdavača, od Vulkana i Čarobne knjige, do Urban Reads-a, Publik praktikuma, Dibidusa, Sezama, Evro Giuntija do Data Statusa gde je bio u prevodilačkom timu koji je radio na monumentalnoj knjizi ,,Muzej umetnosti’’ koja ima preko 8 kilograma težine. Piše prikaze i kritike knjiga za Lagunu i Delfi knjižare i njihov Bukmarker. Sa engleskog na srpski jezik preveo je 75 knjiga, a o izazovima prevodilaštva govori za naš nedeljnik Subotica danas

Prevodio sam gotovo sve žanrove, od istorijskih i savremenih knjiga, naučne i epske fantastike, bajki, komedija, svemirskih opera. Pet godina sam upravo ja prevodio skoro sve omladinske knjige u Srbiji, pa je sigurno bar nekoliko pokolenja mladih odrastalo uz moje prevode u vreme kada su takozvane „young adult“ i distopijske knjige bile veoma popularne, kaže Miroslav Bašić Palković, dodajući da je, verovatno, zbog svoje strpljivosti, temeljnosti i maštovisti preveo veliki broj saga i trilogija, za koje je često potrebno i više od pola godine  svakodnevnog rada. Među sagama koje sam preveo su „Uspon crvenog“ Pirsa Brauna, „Gavranova sena“ Entonija Rajana, „Mračne veštine“ i „Paklene naprave“ Kasandre Klere, „Oholi princ“ Holi Blek, „Smrtonosne mašine“ Filipa Riva, „Nesmiraj“ Džeja Kristofa, „Prava krv“ Šarlejn Haris, „Mlada elita“ Mari Lu, „Crvena kraljica“ Viktorije Ejvjard, i među čitaocima verovatno najpopularniji serijal „Medved i Slavuj“. Smešten u bajkovite, snegom zavejane tvrđave i šume srednjovekovne Rusije, on mi je verovatno dao najviše prostora da se razigram, te smo dobili jedan veoma poetičan prevod za koji mnogi tvrde da je lepši od originala, što je verovatno rezultat veće sličnosti našeg jezika i kulture s ruskom, nego engleske.

Miroslav još kaže da voli izazove u poslu, tako da mu ,,debele’’ sage od dve ili tri hiljade stranica, ili teški tekstovi ne izazivaju strah. “U jednoj od takvih njiga, iz žanra naučne fantastike „U moru zvezda sniti“ Kristofera Paolinija, na čijem sam i „Eragonu“ ranije radio, morao sam da se bavim i kvantnom fizikom, što je bilo nešto najteže s čime sam se suočio do sada u prevođenju, te sada u šali volim da kažem da se nakon toga više ničega ne plašim,  i ističe da su njegova dva omiljena žanra istorija i fantastika, ujedno i dva najteža žanra za prevođenje. Oni zahtevaju posebnu posvećenost, ne samo zbog jezika i posebnog stila, i zbog toga što pisci tih žanrova po običaju imaju složenije i duže rečenice i konstrukcije, kao i vokabular, nego i zato što epska i naučna fantastika imaju priče smeštene u izmišljene, često veoma bogate i složene svetove koji imaju svoj izmišljeni jezik, običaje, termine, toponime, pa sve to podjednako upečatljivo treba izmaštati i preneti na srpski jezik. Tu se prevodilac zapravo pretvara u pisca. Zato su ti žanrovi za prevodioce koji su u duši sanjari. Naslov „Nesmiraj“ za američku sagu „Nevernight“ sam smišljao skoro nedelju dana, koji se čitaocima veoma dopao. Ta knjiga je čak proglašena svojevremeno za prevod godine.

Sam rad na prevođenju Miroslavu traje od mesec ili dva za knjige prosečne debljine, do čak šest meseci za višetomne sage. Meni je lično najduži rad bio na „Gavranovoj seni“, čuvenoj epskoj sagi kod koje svaki od tri dela ima preko hiljadu stranica, tako da mi je za nju bilo potrebno devet meseci posvećenog rada, šest dana u nedelji, bez odmora, dok se najbrže prevode knjige koje nisu beletristika, recimo knjige o samousavršavanju, a jednu od takvih knjiga samopomoći preveo je za pet dana, dodaje on.

Za prevođenje je potrebno posedovanje veoma širokog opšteg znanja da se ne bi dešavale greške i omaške, odnosno da se kulturološke stvari ne bi pobrkale. Potrebno je i visoko poznavanje pravopisa i lingvistike da se u srpski jezik ne bi unosile strane reči. Ja nas prevodioce vidim kao vitezove koji stoje u prvoj liniji odbrane tvrđave našeg jezika, naoružani budnošću i oklopom znanja i iskustva, koji ne daju nijednom stranom izrazu ili konstrukciji da se probiju kroz kapiju i upadnu unutra. Jer jednom kada upadnu unutra oni imaju običaj i da se odomaće i prevagnu nad našim rečima, a ako ja kao prevodilac dopustim tako nešto onda sam omanuo u svom poslu.

Za Miroslava, lepota prevođenja jeste to što vas ono vodi na put kroz različite predele, kulture i vekove, i to sve iz udobnosti sopstvene fotelje. Jedan mesec mogu da budem u drevnom Rimu, pa skoknem do stare Grčke, potom okusim egzotiku Indije, pa protrčim kroz smehotresne učionice neke američke srednje škole, pa posetim bojna polja na kojima su se borili gladijatori, vojnici i mitski junaci, svratim do policijskih stanica i detektivskih agencija, i usput negde posetim i pokoji zamak ili dvorac kojekakvih izmišljenih epskih kraljevina i carevina, a desi se i da se vinem u svemir i zavirim u kosmičke bitke, posetim živopisne planete u drugim galaksijama i projezdim kroz prostor i vreme svemirskim brodovima.

Prevodiocima svakako jeste u opisu posla da budu nevidljivi, i baš ako ste nevidljivi znači da ste uspeli, jer ako neko pročita knjigu tečno i nigde ne zapne, znači da je prevodilac dobro uradio posao. To je upravo ono što težimo da postignemo, da se izbacite sve engleske konstrukcije iz teksta i prilagode našem jeziku, da čitalac i ne primeti da se radi o prevedenom štivu. Vidljivi, čini mi se, postajemo kada ubacimo određenu živost i lepotu u prevod, pa se čitalac vrati na početak knjige da vidi ko stoji iza takvih majstorija. Tada mi se i desi da mi se jave studenti s engleskih katedri širom Srbije i kažu mi da sam im nadahnuće i uzor, i to onda bude razlog zašto izdržite, tolika odricanja, napor i ne baš dobru plaćenost prevodilaca u našoj zemlji, jer znate da ste na nekom ostavili trag i da je neko nešto možda i naučio od vas, da ste možda podigli kvalitet svog posla u zemlji svojom temeljnošću, stavom i zalaganjem, ističe Miroslav Bašić Palković.

Prevodilac s piscem najčešće nema direktan kontakt

Iako u većini slučajeva prevodilac s piscem nema direktan kontakt ima i onih koji jesu raspoloženi da pomognu ili popričaju. Tako Entoni Rajan voli da raspravlja o svom delu s prevodiocima i bude od pomoći, s Ketrin Arden sam, recimo, pričao ko bi glumio u adaptaciji njene sage „Medved i Slavuj“, a Kristofer Paolini je bio zaintrigiran činjenicom da je naš jezik fonetski i da mu ime pišemo onako kako se izgovara. S Glinom Ajlifom, piscem predivne istorijske priče „Kralj Itake“ sam i dan danas prijatelj na Fejsbuku. Većina stranih pisaca, inače, voli da tvituje kada izađu naša domaća izdanja njihovih dela.

Prevod može da bude i bolji od originala

Nama prevodiocima naš jezik ponekad nudi bolja jezička sredstva ili vokabular za dočaravanje određene atmosfere, tematike, stila, koji jezik originala nema, a tada nam se pruža prilika da prevod učinimo malčice lepšim od teksta koji je pisac napisao. Recimo ako prevodim neku epsku priču smeštenu u rusku istoriju i mitologiju napisanu na engleskom, meni srpski kao slovenski jezik pruža priliku da srpski prevod zvuči bajkovitije, poetičnije i lepše od engleskog originala. To su retke situacije kada damo sebi malu umetničku slobodu i uradimo prevod onako kako mislimo da bi engleski pisac napisao priču da ju je pisao na srpkom, a ne na engleskom, da je mogao da koristi naše poetične izraze i reči koje engleski nema, a koji se ipak savršeno uklapaju u priču njegove knjige.