Komercijalizacija 8. marta – prodaja cveća način da se zaradi na ženama

Udruženje “Ženske studije i istraživanja” organizovalo je u Savremenoj galeriji tribinu pod nazivom “Zašto je važan 8. mart – Međunarodni dan žena”, na kojoj je bilo reči o istorijatu i načinu obeležavanja ovog praznika nekada i danas, postignutim ciljevima u ravnopravnosti žena sa muškarcima, ali i sve većoj komercijalizaciji koja potpuno odudara od osnovnih principa zbog kojih se ovaj datum uopšte i počeo obeležavati širom sveta.

Prema rečima dr Margarete Bašaragin, predsednice pomenutog udruženja, osnovna ideja praznika od samih početaka njegovog obeležavanja bila je da se žene i muškarci izjednače u svojim pravima, koju je promovisala i Klara Cetkin na Međunarodnoj konferenciji žena socijalistkinja u Kopenhagenu, kako bi se one izborile za jednake plate, neiskorišćavanje u radu kako dece tako i žena, a isto tako žene su se zalagale i za mir, protiv fažizma i svega ostalog. Vremenom se, kako naglašava, fokus praznika i njegovo značenje pomeralo pogotovo na našim prostorima, podsetivši da se 1911. godine u časopisu “Jednakost” prvi put pojavio poziv da se Dan žena proslavi i u našoj zemlji, što se dogodilo tri godine kasnije. “Tokom Drugog svetskog rata, 8. mart se slavio kao praznik kojim su se žene motivisale da se priključe borbi protiv okupatora, što je nastavljeno i nakon ratnog perioda, a sve do sredine prošlog veka obeležavanje tog datuma bilo je povezano sa ravnopravnošću polova i idejom da je ona moguća razrešenjem tzv. Klasnog pitanja, odnosno polne i rodne ravnopravnosti. Kako je rastao standard u SFRJ i kako se uvodio taj samupravni socijalizam kod nas, ideja 8. marta kao borbe protiv okupatora i fašizma je gubila na značaju, a naglašavan je visok standard koji su u ravnopravnom socijalističkom društvu žene zajedno sa muškarcima dostigle i tada se obeležavanje ovog datuma polako počelo i komercijalizovati. Umesto do tada velikih referata o našim prethodnicama, poseti grobova žena koje su dale svoj život za slobodu, organuzuju se putovanja, nude se nekakvi zabavni sadržaji materijalnog karaktera”.

Margareta Bašaragin ističe da raspadom SFRJ sadašnji oblik obeležavanja Međunarodnog dana žena postaje dominantan i dolazi do nestanka internacionalnog karaktera praznika, koji sve više postaje nacionalni praznik i dobija karakter praznika u duhu hrišćanske tradicije i predstavlja jedno odstupanje od njega kao simbola neuspešne države i državnog uređenja kojem je Republika Srbija tada pripadala. “Komercijalna dimenzija obeležavanja ovog praznika danas je ja mislim dostigla svoj vrhunac, imamo raznih ponuda, na raznim sajtovima, banerima, plakatima, pozivaju se tzv. “žene kraljice” da obeleže Svetski dan žena, dakle to više nije Međunarodni dan žena, ali pohvalno je što istovremeno tih 90-tih godina u Srbiji i regionu počinju da se organizuju Osmomartovski marševi koji su u periodu sve do sredine prve decenije 21. veka, pre svega imali jedan mirovni karakter i bili su usmereni na razrešenje sukoba koji je postojao na prostoru Zapadnog Balkana i imali su taj apel za mir, a pozivali su na odgovornost sve državne institucije i predstavnike vlasti da se kazne svi počinioci tih ratnih nedela, naročito usmerenih na žene, jer npr. ratno silovanje se nije dosta dugo smatralo krivičnim delom. Poslednjih petnaestak godina i dalje postoje ti osmomartovski marševi, ali je sada akcenat na onome što je izvorni karakter praznika, pre svega to su pozivi za ravnopravni tretman i bolji položaj žena kada su u pitanju sfere rada, obrazovanja, ali i svi drugi pozivi za koje se zalažu razna ženska udruženja, inicijative, grupe i pojedinke koje postoje u Srbiji”, kaže naša sagovornica i dodaje da je jedan od takvih marševa nedavno organizovan pod sloganom “Dostojanstvo. Plata. Život”.

Naglašava da u Subotici izvornog obeležavanja 8. marta nema već duži niz godina, a komercijalno prodavanje cveća smatra načinom da se stekne profit i zaradi na ženama. “Mi koji se bavimo položajem, statusom i ulogom žene u društvu sve to negativno vrednujemo, jer nam je to još jedan pokazatelj zloupotrebe žena, pogotovo jednog ovako velikog praznika kojim su one započele istupanje u javnu sferu da se izbore za svoja prava. Ne treba nikada da zaboravimo da je kod nas to pitanje ravnopravnosti u okviru klasnog pitanja veoma glatko rešeno posle Drugog svetskog rata donošenjem Ustava, kojim su žene dobile ista zakonska prava kao i muškarci, što je bio veliki iskorak u odnosu na ono kakav je bio Građanski zakonik neposredno pre donošenja Ustava. Mislim da je potrebno da se žene aktiviraju i da se samoorganizuju i da jasno, glasno i hrabro istupe u javnost u bilo kojem obliku, kako bi skrenule pažnju na položaj koji pre svega kao radnice imaju u Subotici. Mi često čitamo na društvenim mrežama svedočenja o nehumanim uslovima u kojima radnice borave na poslu, čak i kada su u pitanju osnovne fiziološke potrebe, a verujem da je to jedan od najboljih načina da se i javnost upozna sa svim tim i da pojedinci preuzmu odgovornost za jedno takvo postupanje”.

dr Mirjana Dokmanović, naučna savetnica Centra za pravna istraživanja Instituta društvenih nauka, smatra da se nije mnogo toga promenilo od perioda kada je Međunarodni dan žena počeo da se obeležava, a njegova komercijalizacija je pokazala da je potrošačko društvo uspelo da prevagne, kako nad demokratskim institucijama, tako i nad opšte proklamovanim i zagarantovanim ljudskim pravima i obavezom države da vodi politiku jednakih mogućnosti. “Sve se komercijalizuje, pa čak i položaj žena za koji danas teško možemo reći da je dostigao rodnu ravnopravnost. Što se tiče prava i zakona, rodna ravnopravnost je prilično postignuta, imamo Zakon o rodnoj ravnopravnosti, strategiju, Akcioni plan, dakle rodni aspekt je ugrađen u skoro sve zakone, ali kada pogledamo stvarnost ona je zabrinjavajuća, naročito kada pogledamo ekonomsku sferu. Danas žene i one koje su zaposlene i one koje nisu su u teškom položaju, a to pokazuje i Indeks rodne ravnopravnosti za Srbiju”, ističe dr Dokmanović, objašnjavajući da se Indeksom rodne ravnopravnosti meri rodni jaz u pojedinim oblastima, a u domenu rada od 1 do 100 u Srbiji je ovaj indeks oko 71-72, što govori da je prilično visok. Indeks učešća žena na tržištu rada i nezaposlenosti je preko 80, a kada se pogleda kvalitet rada i sagregacija na radu, tu je indeks samo 62.

“Imamo izuzetno veliki raspon, što znači da žene nemaju pristup dobro plaćenim i kvalitetnim poslovima i rade u veoma nehumanim uslovima rada, bez ikakve sindikalne zaštite, bez zaštite države, zato što su prioritet privlačenje stranih investicija i profitabilna preduzeća, tako da je ovde ekonomski i socijalni položaj žena izuzetno loš i urušen od ulaska u tzv. tranziciju. Uzrok tome jeste da ne možemo da postignemo nikakvu rodnu ravnopravnost ili ljudska prava ni žena ni muškaraca, ukoliko ne pogledamo ekonomski kontekst u kojem se to odvija i u kojem se donose zakoni koji uobličavaju ova prava, a taj ekonomski kontekst je neoliberalni koji favorizuje tržište, profit, strane i direktne investicije i potpuno urušavanje socijalne uloge države”. Prema njenim rečima, država političkim odlukama daje investitorima velike povlastice koje se odnose i na umanjenje cene rada i žena i muškaraca i dok se ne promeni taj ekonomski kontekst i ne zanemari prvenstveni cilj, a to je profit i uvedu solidarnost, humanost i ekonomske i privredne delatnosti zasnovane na proizvodnji i uslugama koje će omogućiti boljitak za sve, do tada će svi zakoni i pravo u ovoj oblasti biti samo gola fraza.