Mile Tasić: GALERIJA

Kako to u rečnicima stranih reči stoji GALERIJA je dugačka, uska natkrivena prostorija, najčešće sa spoljne strane zgrade, izgrađena radi spajanja odeljenih delova. Galerijom nazivamo i najviši balkon u pozorištu, ali je galerija i prostorija u kojoj su najčešće izložene slike radi gledanja. Upravo o toj galeriji ćemo u ovom tekstu i pisati.

Zanimljivo je kako je i Srbija, ne svojom krivicom i sama vezana za nastanak galerija, a da to možda i nije slučajnost.
Se je počelo rimskim imperatorom Gaj Galerijem Valerijem Maksimijanom rođenom oko 250. godine po Hristovom rođenju u današnjoj istočnoj Srbiji kod Zaječara, sahranjenom 311. upravo na mestu gde se i rodio. Kao rimski car vladao je od 305. godine pa sve do smrti zajedno sa još tri rimska vladara. Rodio se u skromnoj porodici ali je ostvario značajnu vojnu karijeru, koja ga je uzdigla do te mere da ga je Dioklecijan 293. godine uzeo za svog savladara dajući mu svoju ćerku Valeriju za ženu. Nakon vladavine nad Egiptom vodio je uspešne ratove protiv Gota i Sarmata te Persijanaca. Zajedno sa Dioklecijanom 303. godine je objavio edikt protiv hrišćana koje je aktivno proganjao. Godinne 305. je nasledio Dioklecijana a tek neposredno pred smrt 311. godine u Nikomediji je proglasio edikt o toleranciji nad hrišćanima.
Pred kraj života je u svom zavičaju, kako smo već naveli, danas istočnoj Srbiji kod Zaječara podigao monumentalnu palatu sa dvadeset gorostasnih kula koje su uz bedeme činile carsku palatu „Feliks Romulijanu“ što ukazuje na svu moć imperatora koji je tu i sahranjen. To arheološko nalazište, danas poznato kao „Gamzigrad“ se od 2007. godine nalazi na listi svetske baštine UNESCO-a, ali i na ponos čovečanstva i naravno nas u Srbiji.
Ovu luksuznu carsku palatu Galerije je posvetio svojoj majci Romuli koja je kao Varvarka sa leve obale Dunava pred naletom neprijatelja pobegla u priobalnu Dakiju i udala se za čuvara stoke zbog čega je njen sin Galerije dobio nadimak Armentarije (Armentarius – govedar) koja će ga pratiti i u njegovim imperatorskim godinama. Sam grad su činili palata Feliks Romulijana, mali hram, veliki hram i terme sa spoljnom fortifikacijom, sistemom kula i odbrambenim zidovima. Objekti su bogato ukrašeni freskama, mozaicima sa figuralnim i geometrijskim motivima i drugim ukrasima od velike istorijske i umetničke vrednosti. Palata pripada posebnoj kategoriji rimske dvorske arhitekture i predstavlja njen najčuveniji primer. Dajući svoj lični pečat lepoti carske palate Galerije nam je ostavio pojam kojim danas između ostalog nazivamo prostor u kojem su izložena umetnička dela, pre svega slike.
Među značajnijim galerijama Subotice svakako treba pomenuti Savremenu galeriju u „Rajhlovoj palati“, nekadašnj i „Likovni susret“, potom Gradski muzej sa nekoliko galerijskih prostora, zatim reprezentativni galerijski prostor Srpskog kulturnog centra „Sveti Sava“ u Zadužbini „Dušana Radića“, te Bunjevačku maticu u „Manojlović palati“. Naravno da u gradu egzistiraju i drugi galerijski prostori kao što je foaje „Otvorenog univerziteta“, kružna galerija pri Mađarskom kulturnom centru „Nepker“, galerijski prostor u HKC „Bunjevačko kolo“.
U Savremenoj galeriji imamo priliku da pratimo sjajne postavke vrednih umetničkih ostvarenja iz prošlosti koliko zavičajne, ništa manje i iz zemlje i okruženja, ali i aktuelna likovna stremljenja i tendencije. Ponekada smo u prilici da aktivno učestvujemo kroz interaktivni pristup na koji nas upućuju vredni kustosi domaćini prema nama konzumentima, kao ljubitljima umetnosti da se i sami uključimo u stvaralaštva.
Koliko u prizemlju Rajhlove palate isto tako i na spratnom delu zdanja dočekaće nas zanimljive postavke sa čijih eksponata je teško ukloniti pogled i mimoići ih bez da zastanemo i zapitamo se o mnogočemu. Ipak je umetnost ta koja ne samo da prva postavlja svekolika pitanja, ona filozofska i bazična, već i prva koja daje odgovore pa ma kako oni bili opori.
Na spratnom delu su trenutno izloženi performans radovi Branka Miliskovića koji se sjajno uklapaju u prethodno poglavlje ove priče, intrigantno nas vodeći kroz savremeni svet prepun suprotnosti, ali na vrlo artistički, recimo i estetički pristup umetnika. Provocira Milisković svojim performansima i pojedinca pa i čitave kolektivitete ne odustajući i od samih Ujedinjenih nacija, čvrsto nas vodeći kroz svoje umetničke izraze na ispravne, što ne reći neminovne zaključke.
Gradski muzej je kroz prilagođene galerijske prostore od dvorišnog i prizemnog dela, pa sve do spratnih prostora i vredno rešenog samog potkrovlja, pored svojih atraktivnih i stručno postavljenih stalnih postavki uvek nudi po poneko iznenađenje bilo to iz oblasti zavičajne viševekovne prisutnosti sakralnog ali i svetovnog stvaralaštva, bilo to ponešto od savremenog vrednog kulturnog traga sa ove panonske pustodoline.
Vredna izložba postavljena u zadužbini „Dušana Radića“ koju je organizovao Srpski kulturni centar „Sveti Sava“ zajedno sa crkvenom opštinom Srpske pravoslavne crkve „Svetog vaznesenja gospodnjeg“ postavljena je povodom tristogodišnjice ove bogomolje kao najstarije u našem gradu, svedočeći kako o umetničkim tako i o sakralnim delima izuzetne vrednosti. Pored niza vrednih ikona i jevanđelja, fotografija i dokumenata, artefakata i drugih vrednih eksponata posetioci su mogli uživati u vrednim umetničkim portretima koje je potpisao, niko drugi do naš veliki slikar Uroš Predić. Nastanak crkve „Svetog vaznesenja gospodnjeg“ može se ispratiti praktično od trošne bogomolje iz turskog perioda i 17. veka, kroz nekoliko obnova i proširenja pa sve do današnjih dana, kao i sudbinu dva vredna ikonostasa od kojih se stariji sada nalazi u crkvi „Svetog Dimitrija“ u Aleksandrovu.
Konačno i Bunjevačka Matica u svom galerijskom prostoru u Manojlović palati na samom Korzu ima postavku vrednih slika koju nikako ne treba propustiti, baš kao što je to i u kružnoj galeriji „Nepkera“.
Ima Subotica i svoju Zavičajnu galeriju “dr Vinko Perčić“ izvan najstrožeg centra grada u kojoj se povremeno, pored stalne postavke događaju alternativne i avangardne izložbe i performansi, posebno zanimljivi za mlađu populaciju.
Konačno, u Subotici egzistiraju i dve privatne galerije. Duigotrajna galerija „Maravić“ u Rudić ulici sa vrednim umetničkim delima ne samo umetnika Đure Maravića, već i drugim savremenim stvaraocima, i T galerija otvorena pre dve godine koju vodi Mile Tasić a čija vredna i raznolika ponuda sve više zaokuplja interesovanje, koliko ljubitelje umetnosti, ništa manje i kolekcionare.
Imala je Subotica donedavno i hotel pod nazivom „Galerija“ ali je njena izlagačka delatnost bila vrlo sporadična, da bi se nedavno i sam hotel ugasio i prerastao u svojevrsni poslovni prostor, na žalost bez galerijskog koji bi bio ponuđen mnogobrojnim likovnim stvaraocima i tako opravdao naziv koji nosi.
Sa Galerijem ili bez njega, Subotica svakako žudi za Gradskom galerijom koja bi, kao nezaobilazna u strogom centru, recimo pri novoobnovljenom teatru mamila svojim umetničkim izlagačkim eksponatima i oči ali i dušu na samom Korzu, koliko samih sugrađana, ništa manje mnogobrojnih gostiju i turista koji nas pohode.