Stefan Orovec: „Magija je jedan od razloga zbog čega sam toliko ludo zaljubljen u glumu“

Subotičanin Stefan Orovec ima dvadeset i šest godina, glumu na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu završio je 2021. godine u klasi profesora Irfana Mensura. Glumio je u predstavama ,,Pustolovine Toma Sojera’’, ,,Petar Pan’’, ,,Ljubav i violina’’, ,,Ne idi daleko’’ Dečjeg pozorišta Subotica, u predstavi ,,Kokoška’’ subotičkog Narodnog pozorišta, kao i u predstavama ,,Drekavac’’ Teatra ‘’Vuk”, ,,4 boje, 5 poštolja’’ Bitef teatra.

Takođe je glumio i u epizodnim ulogama u srpskoj humorističkoj seriji ,,Drim tim’’ i u srpskoj televizijskoj seriji ,,Kljun’’. Od 2021. godine vodi dramsku sekciju u Omladinskom klubu ,,Skladište’’ Fondacije za omladinsku kulturu i stvaralaštvo ,,Danilo Kiš’’, koju je pre njega vodio Vladimir Grbić, glumac subotičkog Narodnog pozorišta. Zbog čega je izabrao glumu za svoj životni poziv, koliko je bavljenje glumom zahtevno, o iskustvu i izazovima vođenja dramske sekcije, govori za sajt Subotica danas.

Zašto ste se odlučili da studirate glumu, odakle ljubav prema glumi, kada se ona javila i zbog čega?

Ona se javila prilično kasno, s obzirom na to da sam prvi put krenuo na dramsku sekciju kada sam imao dvadeset godina. Ja sam uvek bio neko ko je maštao o tome, ali ideju o glumi, do tada nisam  dovoljno ozbiljno shvatao. Igrom slučaja, konačno sam otišao na audiciju i prošao. Mislim da mi je trebalo oko mesec dana da shvatim da je to moj životni poziv i da sam se zaljubio do ušiju. Sve druge planove sam ostavio sa strane i krenuo za svojom ljubavlju.

Koliko je sam fakultet zahtevan i zbog čega? Tvoje mišljenje o mladim ljudima koji žele da se bave ovim pozivom?

Prilično je zahtevan, postoje dani kad si ceo dan na fakultetu, pogotovo kad se bliže semestralni ispiti ili kada radiš više predstava u isto vreme. Tada nemaš baš puno vremena za život van te zgrade. Ja lično, obožavam taj osećaj. Što se tiče mladih koji žele da se bave ovim pozivom, moje mišljenje o tome je uvek isto, trebalo bi da dobro razmisle da li je to zaista ono što stvarno žele i ukoliko jeste, moraju da budu spremni da guraju, da se bore do kraja i da nikada ne odustanu.

Koliko je zahtevno baviti se glumom?

Izuzetno je zahtevno. Iscrpiš se i fizički i psihički, ali kada zavoliš glumu i kada se navikneš, nekako taj umor postane deo tebe i počinje da ti prija. Ja uživam u svakom procesu i zaista volim to što radim.

Kada su u pitanju glumačka dostignuća, da li bi ste izvojili nešto kao najveći ili najteži izazov?

Ja bih definitivno izdvojio svoju ulogu i rad na predstavi „Ne idi daleko“. Ne mogu reći da je to bio moj najteži izazov, zato što je taj proces nešto najlepše što mi se dogodilo u dosadašnjoj karijeri, ali bih to definitivno izdvojio kao svoje najveće dostignuće, to je nešto magično i ta magija je jedan od razloga zbog čega sam toliko ludo zaljubljen u glumu. Pored toga, moram da pomenem i Kiš teatar, gde sam mentor mladim ljudima od kojih sam zaista mnogo naučio.

“Naslednik“ ste Vladimira Grbića, vodite dramsku sekciju na srpskom jeziku u Omladinskom klubu “Skladište“ Fondacije “Danilo Kiš“, kako je došlo do toga?

Zanimljiva činjenica je da sam počeo da se bavim glumom baš u Kiš teatru. Vladimir mi je bio mentor i samim tim može se zaključiti da mi je ogromna čast i zadovoljstvo što sam ga „nasledio“. On je neko koga jako poštujem, pre svega kao čoveka, pa onda kao glumca, druga, kolegu, itd.  Do angažmana je došlo jer sam se nakon završetka studija, javio Fondaciji sa svojom idejom.  Još od samog početka studiranja neverovatno me je zanimala pedagogija i mentorstvo i imao sam ogromno želju da se oprobam u tome. Igrom slučaja, Vladimir Grbić je tada napustao mentorstvo, a ja sam uskočio u celu priču. Nisam mogao ni da sanjam da će se stvari tako odvijati.

Kolika je zainteresovanost mladih za dramsku sekciju? Koliko dugo traje edukacija i šta ona podrazumeva? Kako izgleda Javni čas Kiš teatra, vaše impresije o njemu?

Zainteresovanost mladih, nažalost, nije toliko velika. Nedavno smo imali audiciju za nove polaznike i primili smo sedam članova, a od njih sedam, sve su bile devojke. U početku sam bio jako skeptičan zbog toga, ali vrlo brzo sam shvatio da sam dobio jednu neverovatno talentovanu i čistu grupu, koju nisam mogao ni zamisliti. Prvi deo edukacije obuhvata vežbe iz prvog semestra akademije. Oni se tu, između ostalog, otvaraju, opuštaju i uče kako jedna grupa treba da funkcioniše. Javni čas se oformi  i odigra, nakon njega, novi polaznici se priključuju starijim članovima i radi se predstava. Prethodni Javni čas je bio jako stresan za mene, jer sam se prvi put susreo sa takvom vrstom odgovornosti i prvi put su ljudi došli  da gledaju nešto što sam oformio. Još uvek se sećam koliko sam  ponosan bio gledajući polaznike, kao i pozitivne reakcije  ljudi koji su gledali. Bilo je predivno. Nakon toga smo imali premijeru predstave „Bliskost“, koja je ujedno bila moja prva režija, a osećaj je bio identičan, i kada sam čuo aplauz na kraju predstave, sve mi je bilo jasno.

Koliko ste zadovoljni članovima svoje sekcije? S obzirom na to da se radi o mladim ljudima od šesnaest do trideset godina, kako im pristupate sa pedagoške strane?

Mogu slobodno reći da sam prezadovoljan. Jako puno toga se može naučiti u samom rada sa njima. Pristupam im pojedinačno i svakom članu drugačije. Radim sa mladim ljudima koji imaju šesnaest godina, a neki od njih su stariji od mene. Mislim da je najtačnije, odnosno najbitnije, da se svako od njih prouči, izanalizira i da se svakom pristupi na drugačiji način.

Koliko je izazovno, a koliko zahtevno voditi dramsku sekciju? Na šta ste ponosni?

Prilično je izazovno iz prostog razloga što je sva odgovornost na meni. Odgovoran sam za ceo koncept rada i sam odlučujem kako ću da vodim svaku probu. Takođe, odgovoran sam za atmosferu grupe, za njihovo otvaranje i za njihovo glumačko odrastanje, što nije nimalo nije lako. U počeku mi je to predstavljalo veliki izazov, s obzirom na to da sam bio početnik. Sada je već mnogo lakše, ali uvek postoji ta neka strepnja da ne preteram, jer ipak ovo nije akademija nego dramska sekcija. Srećom, sada imam asistentkinju koja je tu da mi kaže ako slučajno krenem da zahtevam previše. Najponosniji sam, trenutno, na naš prvi Javni čas, na atmosferu, energiju i ljubav koju ima nova grupa.

Koje su osobine najbitnije da bi neko bio dobar glumac?

Mislim da ne postoji tačan odgovor, ali po meni, dobar glumac je onaj koji se vodi srcem, koji igra sa puno ljubavi i oseća sve što radi, uživajući u tome i verujući u to.

Koji su Vaši planovi za budućnost?

Moji planovi su da, prvenstveno, radim na sebi. Da se borim, da učim, da napredujem i da uživam u svemu tome. Čvrsto stojim iza mišljenja da jedan glumac nikada ne prestaje da raste i da samim tim, uvek može nešto novo da nauči i da se usavrši. U nekoj skorijoj budućnosti bih voleo da završim pisanje svoje monodrama i da krenem da radim na njoj. Takođe, voleo bih da upišem i master studije, kao i da idem na razne radionice, kako u Srbiji, tako i u inostranstvu.