“Gluma je i sjaj i prašina, i crveni tepih i neizvesna budućnost”

Glumac Drame na srpskom jeziku Narodnog pozorišta u Subotici Vladimir Grbić, kaže da ni u jednom momentu nije zažalio što je ostao u Subotici. Ove godine obeležava 20 godina profesionalnog glumačkog angažmana. Da nije glumac verovatno bi bio ne tako dobar pravnik, smatra da su nagrade mač sa dve oštrice, a mladima koji žele da se bave glumom poručuje da moraju da rade na sebi.

Rođeni ste u Rumi, kako je bilo odrastati u jednom manjem mestu i šta Vas danas asocira na detinjstvo?

Vladimir Grbić: Kada ste dete, onda nemate odnos prema tome da li odrastate u malom ili velikom gradu kao kasnije u životu. Za mene je igralište ispred zgrade predstavljalo ceo svet, i zahvaljujući dečjoj mašti, ono je bilo i fudbalski teren, i trkačka staza, i dvorac…Tu vrstu mašte glumci moraju da sačuvaju kako bi jednog dana razigrali svoj scenski prostor. U nešto kasnijem detinjstvu sam razvio ljubav prema filmu i stripu (bio sam ozbiljan kolekcionar od svoje devete godine) i to je bio neki vid eskapizma, koji je možda odredio moj životni put. Često odem za Rumu, i mnoge stvari me vrate u detinjstvo. Nekad je to deo grada koji me asocira na odredjenu situaciju, nekad prosto miris kiše.

Akademiju umetnosti ste završili u Novom Sadu, koji put Vas je doveo u Suboticu, imajući u vidu, da kažemo, veće mogućnosti koje prestonica pokrajine nudi?

Vladimir Grbić: Ispit glume na Akademiji umetnosti je najčešće predstava. Na kolokvijumu treće godine je u publici sedeo Dušan Petrović, tadašnji direktor drame Narodnog pozorišta iz Subotice, i pozvao je mog kolegu Branka Lukača i mene da radimo predstavu u Subotici. Te 2003. sam dobio svoj prvi angažman. Pre toga sam u Novom Sadu radio nekoliko predstava, i to u Srpskom narodnom pozorištu, i Pozorištu mladih, ali mi je jedino Subotica ponudila stalni angažman. Studenti Akademije umetnosti u Novom Sadu češće dobijaju angažmane u Vojvodjanskim pozorištima. Ja sam igrom slučaja došao u Suboticu, i ni u jednom trenutku nisam zažalio što sam deo ovog sjajnog ansambla.

Kada ste spoznali da je gluma Vaš životni poziv? Da li ste pored glume imali i drugih interesovanja?

Vladimir Grbić: Sve te priče o počecima bavljenjem glumačkim pozivom su manje više slične. Osetite da imate nešto u sebi što želite da podelite sa publikom, onda se pridružite nekom amaterskom pozorištu, i to vas usmeri da probate dalje. Tako nekako je bilo i sa mnom. U jednom trenutku tokom srednje škole sam shvatio da moje imitacije privlače pažnju društva, a i profesora, što je često bio povod da pola časa prođe u mom nastupu. Pokušao sam da upišem glumu u Beogradu 1999., ali na žalost nisam uspeo. Posle godinu dana studiranja Pravnog fakulteta, 2000. sam opet pokušao, ovaj put u Novom Sadu, i upisao sam glumu kod profesora Bore Draškovića. Da nisam upisao glumu, mislim da bih svakako ostao u umetničkim vodama. Oduvek me je zanimalo crtanje, muzika… Nisam siguran da bih bio dobar pravnik.

Šta je ono što volite u glumi i kakav, prema Vašim kriterijumima, glumac mora da bude kao osoba da bi adekvatno obavljao tu profesiju?

Vladimir Grbić: Gluma je jedan od najboljih načina upoznavanja sebe i suočavanja sa sobom. Svaki lik koji igrate dolazi iz vas, i vi na taj način preispitujete sebe i svoje postupke. Što se taj lik više razlikuje od vas, to ćete bolje upoznati svoje osobine. Pozornica je jedan nepregledni prostor slobode, i igre. I kakav god da je čovek, glumac mora pre svega da zadrži dete u sebi, jer samo je dete slobodno. Po mom mišljenju bi uvek trebalo odvojiti osobine nekog umetnika od njegovog dela, ali citirao bih jednu rečenicu iz drame „Govorna mana“ Gorana Markovića koju izgovara glumac Mišel, a koja glasi: „Baviti se ovim poslom je nemoguće ukoliko načinite i najmanji moralni prekršaj. To se na sceni odmah vidi“. 

Član ansambla Drame na srpskom jeziku subotičkog Narodnog pozorišta ste od 2004. godine, kako ocenjujete rad u pozorištu, sa kolegama, na predstavama? Šta smatrate ključnim za uspeh jednog pozorišnog komada?

Vladimir Grbić: Ovde rade glumci koji su veoma savesni i vredni. Od kako sam došao u ovo pozorište, mogao bih na prste jedne ruke da nabrojim koliko puta se kasnilo na probu. Ako je zadatak da se nauči tekst za probu, pročita neki materijal, pogleda film, glumci će to sigurno izvršiti. Pozorište je grupna umetnost i moramo raditi jedni za druge na sceni. Što se tiče recepta za dobru predstavu, on na žalost ne postoji. Nekada možete imati dobru podelu, dobrog reditelja, i dobar tekst, a onda u kontaktu sa publikom shvatite da nešto fali. I obrnuto, nekada su projekti od kojih se nije puno očkivalo imali uspeha. Najvažnije je osećati se dobro u samom procesu, a predstava će naći svoj put do publike, koja će i sama uticati da glumci igraju na jedan ili drugi način.

Koju predstavu biste ocenili kao najbolju u kojoj ste dali svoj maksimum, a koja Vam i nije baš najbolje legla?

Vladimir Grbić: Za koji mesec će biti tačno dvadeset godina od profesionalnog bavljenja ovim poslom. Pod tim podrazumevam rad na svojoj prvoj profesionalnoj predstavi u Srpskom narodnom pozorištu. Za to vreme sam igrao u preko pedeset predstava, i teško je izdvojiti jednu koja je bila najbolja, ali sećam se nekih važnih trenutaka, recimo kada sa 26 godina dobijete glavnu ulogu u Šekspirovom komadu Mnogo vike ni oko čega. Sabrana dela Vilijema Šekspira je bila jedna od najvažnijih, jer je to bio ozbiljan ‘glumački trening’, a zahvaljujući ulozi Arse u Koštani sam izašao iz klišea u koji glumac lako upadne, i igrao nešto potpuno drugačije. Jedan je poznati glumac iz Holivuda, na pitanje, šta je za njega gluma, rekao kako je gluma skup nezadovoljstava, jer su retki trenuci kada zaista odjgrate nešto kako ste hteli i zamislili. Svaka uloga koju radite nosi u sebi klicu razočaranja, a svaka predstava koju ste odigrali, biće propraćena pitanjem da li sam mogao bolje? No, samo takav stav donosi rezultat. Od pohvala i tapšanja po ramenu (pogotovo od strane sebe samog) glumac nema puno koristi.

Koliko glumci moraju negde da se poistovete sa likom koji igraju?

Vladimir Grbić: Moj profesor Boro Drašković je umeo da kaže kako je razlika izmedju umetnika i osobe sa psihičkim smetnjama u tome što ovaj prvi prepliva reku, ode na drugu stranu, u neki novi svet, ali uvek zna da prepliva natrag. Za razliku od ovog drugog koji ode na drugu stranu, ali ne zna da se vrati. Za glumca je najvažnije da otkrije emotivne, idejne, i fizičke osobine lika, i da ga razume. Važno je čime se taj čovek bavi, recimo ne možete igrati doktora ili berberina, a da ne znate kako se drži stetoskop ili britva. Bitno je odrediti i jasne zadatke i funkciju lika, a kroz njega istraživati sebe. Jedna od metoda koju smo koristili na akademiji je pisanje biografije lika, jer detalji koji su važni ne postoje u uvek tekstu, i moramo ih sami osmisliti. U radu na jednoj predstavi smo zaista išli na radna mesta gde naši likovi rade, pa je tako jedna koleginica išla u starački dom, dvojica u prodavnicu, a ja u kancelariju jednog osiguravajućeg društva. Postoje mnoge metode, ali najvažnije je znati kako ih praktično primeniti na sceni. 

Dobitnik ste nagrada i priznanja. Koje pamtite, a koje su Vam najdraže i znate da ste je zaslužili?

Vladimir Grbić: Nagrade su uvek mač sa dve oštrice. Recimo, kada upišete akademiju, profesori se trude da utiču na vaš ego. Oni će vam dati do znanja da, to što su vas primili, ne znači da sve znate, i da kao glumac morate još puno da učite. Slično je i sa nagradama, samo što u tom slučaju sami morate da utičete na sebe, i da uživate u tom trenutku, ali već sutra morate da zaboravite na nju, i da nastavite da radite na sebi. Najdraže su su mi nagrade koje sam dobio od svoje publike, zbog koje sve ovo i radimo.

Imali ste priliku da, nedavno sa direktorom Milošem Nikolićem, obiđete radove na novom zdanju pozorišta. Kakvi su Vaši utisci i koliko će prema Vašem mišljenju novi prostor dozvoliti napredak glumačke profesije u Subotici?

Vladimir Grbić: Pitanje pozorišne zgrade je nešto što nas muči već punih petnaest godina. Sećam se da je poslednja predstava odigrana 30.4.2007. godine. Sve što nam ostaje je da se nadamo da ćemo uskoro stati na novu scenu, jer su uslovi u kojima trenutno radimo zaista teški. Scena bivšeg bioskopa Jadran nije prevashodno predviđena da bude pozorišni prostor, a pogotovo ne fabrika Mladost u čijim prostorijama radimo od te 2007. godine. Mi samo želimo ono što imaju kolege iz okolnih gradova, a to su normalni uslovi za rad. Verujem da će nova zgrada biti atraktivna i da će privući reditelje, glumce, i druge spoljne saradnike, ali meni je ipak žao što sam, u godinama koje su za jednog glumca najkreativnije, radio u imrpovizovanim uslovima.

Kako ocenjujete današnju situaciju u kulturi, generalno?

Vladimir Grbić: Stanje u kulturi bih nazvao zabrinjavajućim. Ne samo zbog sredstava koja je izdvajaju, a koja nisu dovoljna, (malo pažljivija publika može primetiti da su nam neki delovi scenografije zalepljeni selotejpom, da se nekad iz predstave u predstavu koriste isti delovi scenografije, ili kostima) nego i zbog našeg odnosa prema kulturnim institucijama. Zapitajmo se kada smo poslednji put bili na nekoj izložbi, na nekom koncertu, u pozorištu ili bioskopu. A ako smo i bili, šta je to što smo gledali, slušali, šta smo iz toga naučili, i kakav je naš odnos prema onom što smo videli. Koliko znamo o stvarima koje o videli… Kada u novinama bude bilo posvećeno vestima iz kulture onoliko koliko je recimo posvećeno sportu, tada će nam biti bolje.

Od 2012. godine vodite i Dramski studio pri fondaciji „Danilo Kiš“. Kako ocenjujete rad posle evo decenije rada? Da li Subotica ima mladih koji su talentovani za glumu? Da li ćete nekako obeležiti 10. godina rada?

Vladimir Grbić: Na žalost, ja više ne vodim dramske radionice. Ove godine bi bilo tačno 10 godina, ali sam shvatio da je vreme da se povučem, i prepustim posao nekim mladjim naraštajima. Trenutno radionicu pod nazivom Kiš teatar u okviru Fondacije Danilo Kiš, sa velikim uspehom vodi Stefan Orovec, student glume iz Subotice koji je i sam bio moj učenik. U Danilu Kišu sam radio sa starijim uzrastom, od šesnaeste do tridesete godine, a u baletskoj školi Raičević sa uzrastom od jedanaeste do petnaeste godine. Zahvaljujući radu sa njima, ja sam imao priliku da se podsetim svih onih glumačkih vežbi koje su važne za naš posao, a koje sam i sam zapostavio. To je bila i odlična rediteljska vežba za mene, ali u jednom trenutku je došlo do zasićenja sa moje strane, ali drago mi je da radionice i dalje postoje. Članovi radionice su upisivali ne samo glumu, već i režiju, dramaturgiju, kao i filmsku i pozorišnu produkciju.

Šta biste za kraj poručili mladim ljudima koji žele da krenu Vašim stopama?

Vladimir Grbić: Ako neko zaista odluči da se bavi ovim poslom, mora da zna koliko je rad na sebi bitan. Sretao sam neke vrlo telentovane ljude koji nisu dovoljno radili, i prestigli su ih neki koji puno obećavali, ali su bili dovoljno uporni i vredni. Talenat je 1%, i to je ulazak na akademiju, a 99% je rad, a rad na akademiji nekada podrazumeva da danima dolazite rano ujutru, a odete kasno uveče. Gluma je i sjaj i prašina, i crveni tepih i neizvesna budućnost. Ali budite uporni, i pre svega strpljivi, i isplatiće se.