Danas je Svetski dan prevencije utapanja – od početka godine u Srbiji život izgubilo oko četrdeset osoba

Svetska zdravstvena organizacija (SZO) se fokusira na podizanje svesti o utapanju kao javnom zdravstvenom pitanju, jer se svako utapanje može sprečiti organizovanim merama društva. U poslednjoj deceniji utapanje je izazvalo preko 2,5 miliona smrtnih slučajeva. Globalno, najveće stope utapanja se javljaju među decom uzrasta od jedne do četiri godine, a zatim slede deca uzrasta od pet do devet godina. U Srbiji je tokom 2020. godine zabeleženo 55 smrtnih slučajeva usled utapanja, od toga 45 (81,8 odsto) među osobama muškog pola, a 10 (18,2 odsto) među osobama ženskog pola.

“U jednom minutu, četvoro ljudi u Evropi izgubi život od utapanja, na sat vremena trideset petoro ljudi, dok je na godišnjem nivou to 23.000 osoba, kada govorimo o svetskom nivou. Oko hiljadu do hiljadu i petstotina ljudi godišnje preživi utapanje, ali živi sa ozbiljnim posledicama kao što su povrede mozga, kičme i drugo.“ – kaže Žolt Sendi, koordinator Službe za spašavanje Crvenog krsta Subotica.

Načini na koji države i organizacije mogu smanjenja rizika od utapanja jesu postavljanje barijera koje kontrolišu pristup vodi, blagovremeno prepoznatvanje faktori rizika za utapanje, koji su kod dece: izostanak ili neadekvatan nadzor, nedostatak barijera za sprečavanje pristupa vodi i niska svesnost o opasnosti, kod odraslih koji čuvaju decu.

Deca uzrasta od jedne do četiri godine su najpodložnija utapanju jer su veoma pokretna i mogu pasti u otvorenu vodu ili nepravilno zatvorene akumulacije vode iz kojih ne mogu izaći. Nedostatak roditeljske ili starateljske svesti o rizicima i prevenciji utapanja u detinjstvu, neadekvatan nadzor i prečesti ili dug boravak u blizini vodenih površina predstavljaju značajne faktore rizika za utapanje u ovoj starosnoj grupi. Tu je i podučavanje veštini plivanja (obuka neplivača), bezbednosti na vodi i bezbednog spasavanja kao jedan od ključnih poteza u prevenciji od utapanja.

„Važno je da se prvo upoznamo sa okolinom i vodom u koju ćemo ulaziti. To možemo učiniti tako što ćemo se raspitati kod onih koji su već odlazili na to kupalište koje planiramo da posetimo, ili se jednostavno informišemo preko interneta. Ta mesta moraju biti bezbedan, da imaju spasioce i da poštujemo sva pravila kupanja. Pre ulaska u vodu se treba istuširati ili pokvasiti da ohladimo organizam, pa tek onda spustiti u vodu. Recimo, kod postoji i to što nije uvažena kultura nošenja prsluka za spasavanje na čamcima ili drugim plovilima, a oni moraju da se koriste.“ – dodaje Sendi.

Spasavanje i reanimacija su ograničenog uticaja na smanjenje smrtnosti od utapanja i morbiditeta. Resursi su isplativiji kada se primene na druge mere prevencije utapanja. Međutim, obučenost namernika za spasavanje i reanimaciju mogu da znače život ili smrt kod pojedinca koji se nalaze u situaciji utapanja. Korisno je proći profesionalne obuke pružanja prve pomoći.

„Kada spasioc ulazi u vodu da nekome pomogne, veoma je značajno da znamo da svi drugi moraju da napuste vodu, bazen ili kupalište, kako bi on mogao da se fokusira na ugroženo lice. Takođe, nikako ne spašavati onog koji se davi ako ne znamo šta radimo. Možemo im pomoći tako što ćemo dodati kanap, dobaciti spasilačku opremu kao što su vreće, krugovi za spašavanje ili lopte za naduvavanje, peškir ili majicu, ali da ne ulazimo u direktan kontakt sa davljenikom jer davljenik u tom momentu ima 60 do 70 posto više adrenalina u krvi i ne doživljava nas kao pomoć nego kao „slamku spasa“ te se neretko desi da se i davljenik i onaj koji mu je pritekao u pomoć izgube život, odnosno da se udave zajedno.“ – napominje koordinator subotičke Službe za spašavanje.

Od početka ove godine u našoj zemlji je već oko četrdesetak ljudi izgubilo život usled utapanja.