Meštani Donjeg i Gornjeg Tavankuta u letnjim mesecima bez vode

Voda je izvor života, nešto bez čega ništa ne može da živi i postane. Međutim, istraživanje Instituta za javno zdravlje „Dr Milan Jovanović Batut”, za 2021. godinu, pokazalo je da trećina gradskih vodovoda u Srbiji ima zdravstveno neispravnu vodu za piće. Poražavajuća statistika u 21. veku. A šta tek da pomislimo kada, u ovom veku, u eri digitalizacije i munjevitih tehnoloških otkrića i postignuća, neka mesta na ovoj planeti nemaju dostupnu pijaću vodu, ili nemaju vodovod?

U naseljima Gornji i Donji Tavankut, kao i Ljutovo, još dan danas neka domaćinstva za piće koriste vodu iz kopanih bunara, doduše u manjem broju u odnosu na vodu iz bušenih bunara. Zašto? Zato što vodovodne mreže nema. Možda bi stanovnici ovih sela i „zažmurili na jedno oko” na ovaj defekt, da problem nije složeniji. Naime, već čitavu deceniju u mesecima koji su pred nama, ti bunari presuše. Što zbog suša, što zbog iracionalne upotrebe vode, a aleternative, kažu, nema.

Neki meštani pomenutih sela se vodom snabdevaju iz bušenih bunara dubine od pet do osam metara, ali ima i onih koji „izvor života” crpe i iz mnogo većih dubina. Prošlog leta, situacija se svela, prosto rečeno, na borbu za kap vode. Po nekima je ta borba bila poštena i opravdana, dok su oni koji se smatraju oštećenim bili u ozbiljnom problemu. Situacija je kulminirala kada su bunari bušeni na manjoj dubini presušili, dok je na onim bunarima koji su bušeni na 50 i više metara pritisak vode bio vrlo slab ili ga često nije ni bilo. Mesecima su posezali za kanisterima, lavorima i bokalima i dovlačili vodu od komšija kojima se posrećilo da su naseljeni dalje od velikih poljoprivrednih proizvođača, budući da su u neku ruku, voćari i povrtari imali monopol nad pristupom bunarskoj vodi.

Prošlog leta je u znatnoj meri bilo situacija kada nismo imali vode. Tačnije uopšte nismo imali pijaću vodu. Niti je bilo adekvatne pomoći, kako bismo istu bar u nekoj meri imali. Bilo je govora, odavno, da će biti realizovan projekat kojim će vodovod biti sproveden i u Tavankutu koji je po svim istorijskim spisima stariji i od same Subotice, a eto mi i dan danas nemamo vodovod. Dakle, problem je što vode uopšte nema, ako je ima u bunarima ona je zagađena herbicidima i pesticidima zbog silnih voćnjaka koji nas okružuju, jer se to normalno sve sliva u podzemne tokove. Morbidno je reći i da se voda u bušenim bunarima koji su na deset-petnaest metara dubine meša i zagađuje s fekalnim ostacima jer ni kanalizacije nema, pa sve to dolazi iz septičkih jama. Kao takva, ona jeste zaprljana, ali nam je dragocena, a lane veliki broj meštana uopšte nije imao pristup vodi, jer nije bilo vode u bunarima. Ljudi koji imaju plantaže raznog voća I povrća, koristili su vodu za zalivanje, peticijom smo tražili da oni i ostali veliki potroštači racionalnije troše vodu u toku noći, te da se ta voda zaustavi bar na dva – tri sata noću kako bi se vratila u tokove da imamo  mi, ali taj poduhvat nije bio naročito uspešan,  priča Tomislav Mačković, stanovnik Donjeg Tavankuta.

Kaže on da su prošlog leta neki od njih bili prinuđeni da svoje šahte, gde su postavljene pumpe, spuštaju niže, pa da pojačavaju sa nekim modernijim pumpama koje mogu sa većih dubina povući vodu i onda zapravo ponovo dolazi do nestanka vode. Sizifovski posao, može se zaključiti. Treba spomenuti i da taj posao košta. Po nekim proračunima bušenje bunara od 50 metara košta 1.500 evra, ako bi on išao još dublje i kopao se na 100 metara, onda suma iznosi i preko 2.000 evra. Primećeno je da se vodeni stub poslednju deceniju smanjio od tri do čak pet metara, što govori o tome da se kompletno izgubio gornji sloj podzemnih voda i da nema više površinskih voda koje su nekad bile. Kao uzrok isušivanja s jedne strane krive su klimatske promene, a s druge strane radovi vodoprivrede, tačnije odvođenje vode pomoću kanalskih sistema, ali i zalivni sistem tj. bušenje bunara i korišćenje vode za zalivanje poljoprivrednih parcela.

Koliko sam ja upućen, po zakonu, bušenje bunara je dozvoljeno do 49,5 metara, međutim registar bunara ne postoji i oni se buše i na 200 – 300 metara. Na taj način se sa sa više nivoa povlači voda i nama ne ostaje ništa za kućnu upotrebu. Šta da vam kažem kada je jedno akumulaciono jezero Skenderevo presušilo. Povrtari i voćari iz ovih krajeva tokom tropskih letnjih dana koriste ogromne količine vode za zalivanje svojih useva, tačnije koriste potopne pumpe čija je potrošnja od 200 do 500 litara u minutu, pa vi izračunajte koliko je to vode za njihove potrebe, pojašnjava Mačković.

Možda bi privremeno rešenje bilo, spekulišu stručnjaci, da kanale za odvodnjavanje pretvore u kanale za navodnjavanje, te da se naprave barijere koje će u momentima kada ima vode u kanalima koji je čuvaju, da bude vode koja će ostajati u kanalima, a da otiče iz njih samo višak. Država podržava i subvencioniše bušenje bunara i izgradnju zalivnih sistema za poljoprivredu, što je razumljivo i prekopotrebno zbog suša koje su prisutne proteklih godina, međutim vodoprivreda koristi i kopa nove kanale za odvodnjavanje umesto da radi na tome da onu vodu koja povremeno opada nekako zadrži.

Meštani navode da im je u nekoliko navrata bila obezbeđena cisterna u selima, ali s tehničkom vodom, a muka je bila i to štoje stajala u centru sela te je starijem stanovništvu bilo teško da do nje dođu a potom i od nje vuku balone. Pokrivanje ovog naselja gradskom vodovodnom mrežom jedino je trajno rešenje, ali ono izostaje.

Subotičko Javno komunalno preduzeće „Vodovod I kanalizacija” krajem prošle godine raspisalo je tender za projektovanje vodovoda u naseljima Ljutovo, Donji I Gornji Tavankut. Ovaj projekat će sufinanasirati Grad i Pokrajina. Pokrajinska vlada je u rebalansu budžeta opredelila 15,6 miliona dinara za projekat vodovodne mreže Tavankut i prebacila sredstva Gradu, koji će ih usmeriti ka nadležnom JKP-u da naruči projekte.

U dokumentaciji se navodi da je u planu Izrada inovacije projektne dokumentacije magistralni vodovod Subotica-Tavankut sa rezervoarom, crpnom stanicom u Ljutovu i izradom tehničke dokumentacije pripadajućih distributivnih mreža. Snabdevanje mreža sva tri naselja je predviđeno iz vodovodne mreže Subotice, odnosno ditektno sa Vodozahvata 1. Idejno rešavanje vodosnabdevanja naselja Ljutovo, Donji i Gornji Tavankut započeto je još pre tridest dve godine izradom Generalnog rešenja, da bi 2008. godine bila urađena aktuelizovana analiza generalnog rešenja i propratni model za sva tri naselja sa tranzitnom vodom Subotica – Ljutovo – Tavankut. U periodu od 2013. godine do 2015. godine su urađena tri projekta za izvođenje radova i izdate su građevinske dozvole koje su u međuvremenu istekle krajem 2017. godine. Kada sve pripreme oko najnovijeg, gorepomenutog, projekta sprovođenja vodovodne mreže u ova tri naselja budu svršene, procenjuje se da bi realizacija istog mogla da traje oko dve godine, ali da se tačan rok ne može predvideti.