Ekološki ustanak – Ne ćuti, ne trpi, menjaj: Nama se dvehiljaditih dogodio „peti oktobar“, ali se nikada nije dogodio šesti. Vreme je

Ekološki ustanak svoj odbor osnovao je i u našem gradu pa smo tim povodom porazgovarali sa koordinatorkom  Natašom Gregorčić.

Šira spoznaja o postojanju i ulozi Ekološkog ustanka u našoj zemlji postala je jasna nakon poslednjih tragičnih događaja koji su zadesili Srbiju, gde se vaš aktivizam intenzivira i dolazi do izražaja. Međutim, kao i kod svakog aktivizma, postavlja se pitanje „političke pozadine“,  te se nameće dilema koga i šta težite da predstavite?

Nataša Gregorčić: Ekološki ustanak je političko-protestni pokret koji se bazira na tome da građanski aktivizam postane vidljiviji i popularniji. Namera nam je da ljudi uvide i koriste sve njegove blagodeti, kojih je bezbroj, da praktično sami donose odluke koje smatraju dobrim za njih. Svaki grad, opština ili selo, ima svoj problem, i najbolje rešenje za isti kada se u sve to uključi građanski aktivizam. Ekološki ustanak poziva sugrađane da nam se pridruže da zajedno spasimo našu zemlju, prirodu, čoveka i njegovo zdravlje. Da nam se ne rasproda, ne truje i ne zagađuje zemlja. Za sve to se Ekološki ustanak bori već dugo, a sada će naša borba biti još aktivnija.

Oni koji bi vam se pridružili, se udružuju oko kojih ciljeva?

Nataša Gregorčić: Ekološki ustanak ima jedan cilj, a to je smena aktuelnog predsednika Srbije Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke s vlasti. Godine pod njihovom vlašću nam ostavljaju sve ono što nije dobro i što hitno treba menjati. U proteklih dvanaest godina pokazalo se da je mnogo dobrog u Srbiji nestalo, da smo izgubili svoju zemlju, prirodu i zdravog čoveka. Ugušena je sloboda govora i sve ono što bi trebalo da bude sasvim drugačije u jednoj normalnoj zemlji, pa zato smatramo da opozicija koja danas deluje u Srbiji treba da bude ujedinjena u toj jednoj, glavnoj, stvari. Možemo imati različite interese, ali stvar na koju treba trenutno da se usresredimo i zajednički delujemo je obaranje ovog režima. Koliko će to da traje – ne znamo, mi smo spremni na dugu borbu, na nepravednu borbu i nedemokratske izbore. Želimo da se konačno održe slobodni i pravedni izbori, jer znamo da do sada to nije bio slučaj. Ekološkom ustanku nisu bitni ni procenti, ni titule, ni određena mesta i pozicije, nama je prioritet sloboda čoveka i uživanje u zemlji koju smo dobili, u pravom smislu te reči.

Svaka borba ima svoj početak i kraj, ali kažu u narodu da se temelji prave dok ona traje. Gde tu vidite najbolji prostor za delovanjem?

Nataša Gregorčić: Uporedo sa težnjom ka ujedinjenju zarad jednog cilja radimo na tome šta će biti „dan posle“. Koliko god da nam je stanje u državi sada „crno“ mi smatramo da je ipak ova naša zemlja divna i da se mogu napraviti uslovi da se u njoj uživa na jedan sasvim drugačiji način. Ne razmišljamo o tome šta se do sada uradilo, nego šta ćemo uraditi kada ovog režima više ne bude. Dakle, kada sve ovo prođe, a proći će, mi razmišljamo šta ćemo uraditi za sveopšte dobro. Napravili smo sada jednu akciju gde građani mogu da nam se jave i izjasne koga bi voleli da vide, recimo, na mestu ministra kulture, ministra finansija, ministra obrazovanja,… Imamo toliko kvalitetnih ljudi u državi koji nisu uspeli ni da se pojave u javnosti, ni na televiziji (zato što su nam mediji takvi kakvi jesu – plaćeni) zbog nekvalitetnih ljudi koji su tu glavne ličnosti, premijeri, ministri, gradonačelnici, a sve zbog stranačke članske karte. To je apsurd vremena u kojem živimo, i to bi voleli da promenimo. Nama se 2000. godine dogodio taj „peti oktobar“, ali se nikada nije dogodio šesti. Samim tim ta lustracija za koju su mnogi ljudi očekivali da će biti rešena se nije dogodila, ali ovoga puta ona će se dogoditi. Mi svaku svoju akciju koju radimo, radimo na nivou čitave Srbije, i gledamo da smo što više sa ljudima na terenu. Smatramo da je naša kancelarija zemlja u kojoj živimo i da nam je zadatak da smo što više među ljudima.

Gde vidite prostor za aktivizmom i ključnim promenama u našem gradu?

Nataša Gregorčić: Biti opozicija je lako ali jako je teško sa svom odgovornošću koju nosi pozicija sa sobom, delovati.U svemu što sada radimo, mi moramo tada dati još više. Recimo, ovi zborovi građana u Hajdukovu, koji su se održali već evo dva puta, su apsurd apsurda. Situaciju sa migrantima u našem gradu pratimo od 2015. godine, a danas kada ona postaje sve agresivnija, gde migranti u hordama prolaze ulicama, gde je uključeno oružje i trgovina oružjem, gde sugrađani ne smeju da izađu ni u svoja dvorišta,… svim nadležnim organima postavljam pitanje: Da li ja kao običan građanin mogu da odem u prodavnicu oružja i kupim ga, a da me niko ne pita za šta će mi ? Da li postoji neki tajni tunel između Subotice i Sombora, pa saobraćajna policija ne može da stopira taksiste, čija vozila su puna ilegalnih migranata, koji dolaze u kolonama u naš grad? Živim na Paliću, 150 metara od šume, i svedok sam da je to veče nakon velike akcije MUP-a u moj kraj pristiglo 21 taksi vozilo sa po šest migranata. Hoće li se ikada ispitati ko je učestvovao u tim kriminalnim radnjama, ko otvara upitna taksi udruženja i kako, da li će ikada iko biti sankcionisan za to? Vlast u našem gradu se hvali „kako može da presretne svaki poziv naših telefona, da zna da ih locira“, pa zašto onda ne može da se „locira“ taksista i da se utvrdi da je bio u to i to, vreme tamo i tamo, i učestvovao u nelegalnim radnjama? Da se vratim na početak priče, skupovi sa građanima u MZ Hajdukovo, su sami po sebi apsurd jer gradonačelnik i načelnik Policijske uprave ne daju ni jedan konkretan odgovor na ono što se dešavalo, što se dešava i što će se dešavati u našem gradu. Odgovor „da se ne zna do kada će trajati migrantska kriza i da je to globalni problem“ – je prazna priča, jer ako pogledamo susednu Mađarsku, migrantske krize nema i ako ima migranata oni tamo ne pucaju, ne ugrožavaju stanovništvo i nisu uzurpirali šumu. Migranti u našoj šumi zakopavaju smeće i plastiku i pitanje je samo kada će nam priroda na njen način odgovoriti. Niko o tome ne vodi računa. Mi ćemo i ubuduće biti na svakom „razgovoru“, bez obzira što smatramo da se njma ništa neće postići, pre svega jer je komunikacija na relaciji vlast-građanin katastrofalna, i da se ne razgovara sa istog nivoa. Građanima se ne dopušta da pitaju, svako pitanje se zamera, ana njima je da prihvate kako će sve biti u redu. Kada bi gradonačelnik bar jednom otišao u neku kuću na Hajdukovu, Paliću prisustvovao samo jednoj rafalnoj paljbi, mislim da bi priča drugačije tekla.  Ali to se neće dogoditi.“

Time želite da kažete da bi pristup članova Ekološkog ustanka, da su na poziciji pozicije, u ovakvim i slučnim situacijama bio drugačiji u relaciji vlast-građanin?

Nataša Gregorčić: Ekološki ustanak se bazira na tome da svaki građanin ima pravo da pita, recimo, zašto sam ja dobio taj lek koji sam dobio, zašto vi mene lečite na taj način, zašto sam ja u mom dvorištu zatekao nepoznato lice ili četiri nepoznata lica koja pucaju jedni na druge, zašto ja nisam dobio dozvolu za rad, a drugi jeste, zašto ja nešto ne mogu da uradim dok drugi može,… U borbi za odgovore za sva ta pitanja koja imaju osnova, mi smo spremni da stanemo ispred svakog čoveka i zaštitimo ga. Za nas je svaki čovek jednako vredan.

Pored migrantske krize, navodite da smatrate da prethodnih godina nadležni nisu preduzeli dobre korake ni u rešavanju, odnosno realizaciji, kapitalnih projekata u Subotici. Na šta konkretno mislite?

Nataša Gregorčić: Narodno pozorište. Već dugi niz godina nam se obećanja iz godine u godinu nižu putem pozicionih medija, a od prve predstave ni traga ni glasa. U Narodnom pozorištu Subotica glumci godinama rade dobre predstave, dobijaju kvalitetna priznanja za svoj rad, a uslovi u kojima rade su katastrofalni. Smatram da jedna sekretarica u javnom preduzeću koja je posao dobila jer je član stranke, ima bolje uslove za rad od glumaca koji evidentno radi u neuslovima, u zgradi koja se raspada, koja nema toalete, koja je vlažna, prokišnjava. Mislim da se o tome ne piše i da o tome niko ne vodi računa. Mišljenja sam da je to ono na šta mi treba da usmeravamo sve naše snage. Takođe, mišljenja sam da će za koju godinu odlukom Skupštine grada projekat od velikog značaja za Subotičane, Akva park biti srušen. Svi znamo da je u Akva park do sada uloženo 1,6 milijardi dinara, što je enormna količina novca, bahato potrošenog, gde se nijedan dinar od toga ne vidi. Sezona kupanja se prolongira iz meseca u mesec. Ako dobro računam, u avgustu smo bili na šestom otvaranju Akva parka, koji naravno – nije otvoren. Prazna obećanja i prazni bazeni ostali su za 31. avgust ove godine, a smatramo da se ni tog datuma ništa neće promeniti. Ne treba da se lažemo, jer sam objekat nije funkcionalan, ni spolja ni iznutra a da bi bio objekat je potrebno ponovo izgraditi. Mi priznajemo da se greške događaju, da one postoje, ali ih treba priznati a ne dodatno ulagati novac. Izražavam sumnju da će se otvaranje prolongirati sve do momenta kada ta nedovršena i dotrajala građevina sama od sebe urušiti ili nekom odlukom Skupštine grada sravniti. Prokomentarisala bih i ulaganja u infrastrukturu, gde Subotica za proširenje parkinga potroši nekoliko miliona dinara, kao i za popunjavanje rupa na putevima što je bahato potrošen novac i protiv toga ćemo se boriti, da se svaki dinar na neki način vrati građanima ili da neko za to odgovara. Osnova svega je da se pokaže da se tako više ne može raditi. Gradska kasa se mora racionalno, pošteno i transparentno voditi, tako da svaki građani ima pravo da zna gde je utrošen svaki dinar.

Građani okupljeni oko Ekološkog ustanka redovno učestvuju u protestima „Srbija protiv nasilja“ i, kako kažete, tako će ostati sve dok država ne ispuni vaše zahteve.

Nataša Gregorčić: Sastajaćemo se, ukoliko je potrebno, još 114 puta iako nam , kako kažete, nijedan zahtev nije ispunjen. Smatramo da naša borba, odnosno naš izlazak na ulice nije uzaludan, jer je sve više i više ljudi bez obzira kako to izgledalo, i sve je više onih koji se javljaju da kažu da bi želeli da nam se pridruže i da nas podrže. Smatram da je sloboda medija izuzetno ugrožena. Ono za šta se Ekološki ustanak zalaže, i zalagaće se, ukoliko se to ne dogodi, je ukidanje Pinka i Hepija. Botovati na račun gradske vlasti ili u korist SNS, ili opravdavati da stranka ima budžet koji sebi može da opredeli sredstva za takve radnje– smatramo krajnje bezobraznim. Ljudi koji imaju ideju i koji poštuju Ekološki ustanak će uvek moći da „botuju“ besplatno, da pričaju da li se slažu ili ne, i za to nikada neće biti plaćeni i to ne moraju da rade. Plaćanje pojedinim medijima da nešto objave ili ne objave, smatramo nedopustivim, jer svaki čovek ima pravo da izrazi svoje mišljenje bilo ono dobro ili loše. I o nama govore svašta i to je normalno. Svaka kritika je tu da se prihvati ili ne. Mi tvrdimo da je velika odgovornost za celokupno stanje čoveka u medijima, pa i kada je u pitanju tragedija koja se dogodila u OŠ „Vladislav Ribnikar“. Velika je odgovornost u tome da jedan čovek poput vlasnika Pinka ili Hepija, izopači Srbiju promovišući ljude koji propagiraju nasilje, nemoral, nekulturu i sve ono što je loše, i to sve samo zarad ličnih interesa i punjenja sopstvenih džepova. Nećemo odustati od toga da oni nestanu iz etra, da im se oduzmu frekvencije, da odgovaraju, kao i od smene članova REM-a koji neadekvatno obavljaju svoj posao. Nažalost to je jedna kriminalna mreža u kojoj podjednako učestvuju svi. Podsetila bih i na to da svaki radnik u medijima treba da ima svest o tome i da se oseća odgovornim ukoliko doprinosi iskrivljenju sistema. Predlažemo da velike investicije, tek izgrađene Kovid bolnice, postanu zatvori za sve one koji su Srbiju doveli na ovaj nivo. Mi se zalažemo za to da mediji u Srbiji budu slobodni, da nema naših i njihovih medija. Sutra kada budemo pozicija, svaka stranka u opoziciji će imati pravo glasa, jer to tako treba da bude. Bez kvalitetne opozicije i nekoga ko će te slobodno kritikovati, ti ne znaš koje su tvoje greške, ušuškaš se i ne vidiš da je narod gladan, nesrećan i da se izgubio. Ne mogu da ne primetim da se mi u Subotici „busamo u prsa“ kako su Srbi po prvi put postali većinski narod, a ne primećujemo da je tu istu Suboticu u poslednjih deset godina napustilo skoro 17.600 stanovnika. To je ono o čemu treba da razmišljamo i na čemu treba da radimo. Sve naše institucije treba da deluju na način da ljudima pomognu, a ne da nam ljudi odlaze iz države jer ne nemaju kome da se obrate za pomoć. Primera radi, nedopustivo je da neko ko pokušava da uradi nešto na primer otvori firmu, nema nikakve povoljne uslove od banke, nema savetnika u poreskoj upravi, dok će neko drugi moći da „reši“ i višegodišnje neplaćanje poreza. To je ono što nećemo dopustiti, a što se dešava godinama unazad. Radićemo na tome da sistem prilagodimo ljudima i da svi imaju jednaka prava.