Daniel Tikvicki: „Potrebno je da nastane neka nova generacija ljubitelja umetnosti”

Da se naklonost i ljubav ka muzici, knjigama, pisanju pesama, raznim aspektima umetnosti i kulturi uopšte, gradi i kroz kućno vaspitanje, dokazuje nam naš sugrađanin, Daniel Tikvicki. Po struci bibliotekar i vaspitač-specijalista za likovno vaspitanje, kako kaže, zvanje slobodnog umetnika stekao je u međuvremenu – jer uz umetnost se živi i upisuje u večnost, a njegova sloboda u tom umetničkom smislu omogućila mu je da se oproba u mnogim aspektima umetnosti, s toga izraz multimedijalni umetnik koristi samo u svrhu „jezgrovitosti”.

Daniel Tikvicki ističe da se vatra znatiželje za knjigama i pisanom reči „rasplamsala” kada je imao pet godina, nakon što je naučio samostalno da čita i da od tada nije jenjavala. Najprostije rečeno, ono što mi se učini zanimljivim, okušaću se, pročitaću, poslušaću, bilo da se radi o teoriji umetnosti, praktičnim veštinama, pojedinim naučnim disciplinama, religiji ili mitologiji. Volim tzv. bespotrebne informacije koje u ključnim, pa čak i kriznim situacijama, mogu biti od koristi. U detinjstvu sam se bavio džudoom i još ponekim sportskim disciplinama, folklorom, pored maratonskog čitanja svega što mi je palo pod ruku – od stripova do Orvela, na primer, iz bogate kućne biblioteke i besomučnom vožnjom bicikla, od koje se ni danas ne odvajam. Ipak, ono što je možda najčudnije jeste moje, na žalost, kratko bavljenje slamarstvom, koje mi je ostalo u lepoj uspomeni i na izvestan način uticalo na to da se bavim kolažima, što se ogleda u mehaničkim aspektima rada. Danielova rođena sestra Emina Tikvicki je master teoretičar umetnosti, a njeni instrumenti su klavir i orgulje. Kako objašnjava, iako im roditelji nisu fakultetski obrazovani, to ih nije sprečilo da im usade smisao za lepo, da se bave svojim umetničkim aktivnostima i roditeljskim dužnostima, ali i da ih podrže u svakoj našoj nameri, što čine i dalje. Moju sposobnost čitanja i osnovna znanja uopšte o knjigama i muzici dugujem svom ocu Marinku, koji je bubnjar u našem bendu „Atär” i odlično oslikava uskršnja jaja. Takođe je veliki bibliofil, kao i ja, stoga se skoro takmičimo ko će biti zatrpaniji knjigama. Moja majka Ljiljana je višestruki majstor-vezilja, specijalizovana za bunjevački bili šling, kao i hardanger vez, kojim se retko ko bavi. Što se tiče kulture posećivanja koncerata, pozorišta, izložbi i ostalih dešavanja, roditelji nisu imali aktivnog udela u tome, sem odlaska na koncerte u kojima je učestvovala moja sestra kao učenica Muzičke škole i što me je otac vodio u bioskop, dok nisam dovoljno porastao da idem sam. Koncerte, bilo klasične ili rok-metal muzike, izložbe, počeo sam sam da posećujem još dok sam išao u srednju školu – došlo je spontano, jer sam smatrao da je to moja dužnost kao gimnazijalca. Što će reći, ipak sam starijeg kova. Sada sam godinama i ja deo kulturnih dešavanja u Subotici i drugim gradovima, kao organizator ili učesnik, saradnik, a zadatak koji je preda mnom jeste da i svojoj deci nenametljivo prenesem tu potrebu za kulturnim dešavanjima, kao i sticanjem znanja. Dakle, kultura, ali i subkultura, čiji sam takođe deo, polazi od kuće.

Danielu je poezija omiljena grana književnosti i najradije kupuje zbirke pesama, a njome se i bavi od 2002. godine, kada je pod mentorstvom Elvire Petrekanić počeo da se igra rečima. Prve ozbiljnije korake što se tiče pisanja, što poezije, što nikad objavljenih kratkih priča sam započeo 2010. godine, što je trajalo do neke 2013. godine. Taj rani period sam krunisao zbirkom poezije pod nazivom „Smisao pepela — Besmisao vatre”, koju sam objavio tek 2022. godine u sopstvenoj režiji. Oduvek sam pisao isključivo ljubavnu poeziju, to i dalje činim, uz kratke izlete ka refleksivnim pesmama, kao i literarnim eksperimentima po uzoru na dadaiste i nadrealiste. Od 2013. godine pišem i recenzije, odnosno prikaze muzičkih albuma, knjiga i fanzina, koje objavljujem isključivo na portalima Helly Cherry i Dotkom od 2018. godine, u čijim sam uredništvima. Ne smatram sebe samo pesnikom, jer se svim vidovima umetnosti bavim pojednako i pružaju mi istu količinu zadovoljstva. Stvar je u tome da medij biram po inspiraciji, nešto ću bolje „reći” kolažem, a nešto tekstom, poezijom, iako se oni često dopunjavaju, pa i poništavaju, ukoliko ja to poželim.

Muzika je takođe veliki deo Danielovog života, a pored porodičnog „izvora” dosta rano je postao svestan da ga privlači muzika van glavnih tokova. Kako kaže, žanrovski je u potpunosti oslobođen. Od mog ličnog muzičkog ukusa možete očekivati neočekivano, dakle spoj nespojivog. To ljude ponekad i nervira, ali ja tu ne mogu ništa. U nekom trenutku sam prestao da se deklarišem i kao „roker/metalac”, suvišno je, stoga mogu slobodno reći da slušam sve, tj. svemu ću dati podjednaku šansu. Što se tiče mog muzičkog umeća, dvadesetak godina sviram gitaru i znatno kraće, ukulele. Od ranih projekata koji su se ticali mog autorskog stvaralaštva, bio sam kao kantautor prisutan na portalu Popboks i na mreži MySpace (pod imenom Lövröi), kada su počele da isplivavaju i moje težnje za eksperimentalnom muzikom, imao sa bend „Freeze pOInt” u srednjoj školi (pop punk/alt rok), u Somboru sam svirao sa ekipom pod nazivom „The Macabristes” (post-punk/new wave), a nakon toga sam započeo rad kao Desya Lovorov Experience, koji je kasnije prerastao u Desya Lovorov Orchestra, pa u prvu inkarnaciju benda Atar, sa meni dragim prijateljima i naposletku, ocem. Trenutno je aktuelna druga postava Atär-a i moj dugogodišnji drone/ambient projekat „Protoneurosys” u okviru kog istražujem granice unutrašnjih prostranstva, zvuk je gotovo meditativne prirode, urađen uživo putem aplikacije na telefonu. Taj projekat je potpuna suprotnost mojoj ličnosti i potrebi da budem prisutan uvek i svugde. 2014. godine osnovao je samostalnu izdavačku kuću „Librarion”, sa fokusom na istoimeni art-fanzin – alternativno glasilo sa isključivo umetničkim sadržajem, tekstovima, kolažima i grafikama i muzička izdanja bendova, što digitalno (Bandkamp platforma), što na fizičkim izdanjima (kasetama, diskovima i flopi-diskovima). Od 2019. godine, prekinut je rad sa muzičkim delom izdavaštva, a „neuredništvu”, kako ja to volim da nazovem, pristupio je mladi Prijedorčanin Pavle Banjac, moj prijatelj, beogradski student i umetnički pregalac, kao što sam i ja. S tim što je Pavle mlađi od mene desetak godina, a jaz ne postoji. U jednom trenutku je bio aktuelan džepni metal fanzin „Nekrst” koji sam uređivao sa Andrejem Romićem, koji sada nije u zemlji, izdali smo 27 brojeva u roku od dve godine. Nešto što je dobilo „sopstveni život”, a da je započelo kao, uslovno rečeno, franšiza Librariona jeste jedini aktivni horror fanzin na tlu Evrope, pod nazivom „Crnoslovlje”. U uredništvu su društveni aktivista i pisac rodom iz Kikinde, kog ću pomenuti pod zvaničnim pseudonimom, Yog i perspektivni mladi pisac Milan Kovačević. Obojica žive i rade u Novom Sadu, a do saradnje je došlo, prosto, sudbinski. Ja sam najmanje potkovan hororom kao žanrom, ali su javno mnjenje i ljubitelji žanra žustro i pozitivno reagovali već na pojavu prvog broja. Do sada smo izdali tri broja, u kome smo ugostili manje poznate i poznate spisatelje u okviru žanra, a među njima je i dr Dejan Ognjanović, koji je doktorsku tezu odbranio upravo na temu koja je nepobitno povezana sa hororom. Naš stalni saradnik na vizuelnom planu je Andrii Strakhov, ukrajinski umetnik i kolažista, koji nam gostuje na svakoj naslovnici.

Naš sagovornik ističe da dostignuća u smislu nekakvih priznanja, nagrada ne može da nabroji jer ih ni nema, niti su mi potrebni, a ono što mu je drago je da ga ljudi prepoznaju na svirkama i događajima kao izdavača, pesnika, pisca recenzija, najčešće u drugim gradovima. Subotičani znaju bar jedan od segmenata čime se bavim, ali sam već navikao na uzdržanost većine i neotvorenost ka sadržajima koji su drukčiji, čudni, nepredvidljivi. Naravno, podrška određenih udruženja i institucija, mojih prijatelja, poznanika, kolega sa scene uvek znači i to je zapravo samo po sebi nagrada, da neko prepoznaje i vrednuje ono što radim. Ovim povodom pozivam sve koji žele da se izbore sa svojom i tuđom letargijom i pokušaju da stvore nešto, javite mi se slobodno, prisutan sam na društvenim mrežama. Ukoliko ne znam ja ili nemam tu veštinu, vrlo verovatno poznajem umetnike i umetnice koji se time bave, bilo u Subotici, bilo sa strane. Nemojte se plašiti da pitate, istražujete. Nikada. Uđite u ćorsokak, „promašite” granu umetnosti, tehniku rada, eksperimentišite, bilo na digitalnom planu ili ručnim radom – rezultat neće izostati, a postoji veoma velika mogućnost da ćete naučiti nešto i na kraju zabaviti se. Ovo poslednje svi zaboravljaju, time svesno ubijajući povod za radost i sebi i drugima. Ne moraju svi biti umetnici, ali je svakako potrebno da nastane neka nova generacija ljubitelja umetnosti, koji će aktivno učestvovati makar svojim prisustvom, komentarima. Navijam za to i učiniću sve što je u mojoj moći da to i zaživi, s obzirom na to da sam preuzeo udruženje za kulturni aktivizam „Urlik”, sa kojim to planiram i da ostvarim, polako ali sigurno”, zaključuje Daniel Tikvicki.

Smatram da je suvišno meriti se sa velikim izdavačkim kućama i njihovim načinom rada. Da li je nezavisno izdavaštvo većeg obima profitabilno, postoji mnogo faktora koji mogu uticati na to da li jeste ili nije. Iz navedenih razloga, ja ne mogu da tvrdim išta, jer sam na drugoj strani spektra. Papirno izdanje knjige je i dalje primat, barem u regionu, jer ljudi i dalje stidljivo prihvataju digitalne tehnologije. Ja lično se vrlo retko odlučujem za elektronsko izdanje knjige ili audio knjigu, jer mi je draža papirnata gužva na polici i po sobi. Ono što mogu da tvrdim, uz podatke i iskustvo koje imam, jeste da ljudi zaziru od PDF fajlova nezavisnih izdanja – iako jeste praktično i dostupno, a subkulturnom delovanju je prosto u „krvi” da bude fizički prisutno, kao u stara dobra vremena, ali sa novim načinom rada, jer nam to tehnologija dozvoljava. Fanzini koje ja radim jesu uklamovani, ali nisu uvezani kao klasična knjiga i najčešće imaju odštampanu koricu na kunsdruku („sjajnom papiru”) i to ljude najčešće zbunjuje, ali i oduševljava. Isplativost mi je u potpunosti na poslednjem mestu, jer prosto volim i posmatram izdavaštvo kao svoj hobi. Normalno, gledam da se ne zadužujem i da pokrijem makar osnovne troškove. Marža, profit i kvantitet nisu ništa naspram zadovoljstva ljudi sa kojima sarađujem, kada svoje delo drže u rukama, mogu da ga doštampaju kada požele, prodaju, poklone, a da nisu potrošili stotine ni hiljade evra na izdavačke kuće kojima su u interesu isključivo novac i prodornost autora, ali ne i sam autor.

Multimedijalni umetnik – navedeni opis je isključivo u svrhu jezgrovitosti, jer mogu neprestano pričati i pisati o tome šta sve radim i u kojim granama umetnosti se krećem – ovako sam sažeo to u pomenutu sintagmu, mada bi prema značenju više odgovaralo „multidisciplinarni”. Pomenuo sam da sve posmatram isključivo kao hobi, bez namere da to ozvaničim na bilo koji način, što ima svoje prednosti i mane. Kako nisam akademski obrazovan umetnik, „standardizovan”, sve što radim je jedan veliki eksperiment, ispitivanje sopstvenih mogućnosti, ograničenja, praktičkog i knjiškog znanja. To bi trebalo da važi za sve umetnike, zapravo, bez obzira da li su svoj status stekli formalno ili neformalno. Odavno su umetnost okarakterisali kao igru, s toga ne vidim razlog da se to i promeni. Lično zadovoljstvo svojom vizijom je u potpunosti opravdana, rad na sebi i svom umetničkom diskursu još više, ali u pogledu finansija – ukoliko se držite alternativnih tokova, mislim da dovoljno govori to da većina umetnika ima svoj „dnevni” posao kojim plaća račune i živi. Vrlo retki su koji žive zaista od umetnosti i to je surova realnost.

Svako ko želi da se bavi bilo kojom vrstom umetnosti, mora najpre sam da se pokrene i pokuša najpre sa jednom granom. Danas je veoma teško izboriti se sa super-okeanom sadržaja na internetu i smatram da je to ono što zbunjuje današnje generacije. Ništa se neće desiti samo od sebe, ali na podršku ljudi koji su već u tom krugu se može računati – ili sam ja imao sreće da naletim na umetnike različitih profila u određenim trenucima u životu i to je moje bogatstvo, iskustvo, inspiracija da dalje radim na sebi i da stalno isprobavam nove ideje. Baviti se multidisciplinarno umetnošću je izazov sam po sebi. Ja se lično i dalje borim sa tim šta da „ukinem” sebi i posvetim se samo jednoj, ali mislim da bih sebi uskratio jedan bitan segment življenja i izvora zadovoljstva. Verovatno neću nikada prestati da se bavim umetnošću, čak i kada mi bude teško, dosadno, turobno, kada sam preopterećen obavezama. To je lek za dušu.