Imamo jedni druge, a to je najvažnije

Ako se osvrnemo oko sebe i oslušnemo odgovore na pitanje: šta je potrebno za srećan život uvidećemo da je čovečanstvo dobrano odmaklo od vrednosti koje su, bar bi se tako moglo reći, bile ranije na „ceni“. Nekada je osnov ljudskog blagostanja na prvom mestu činila skladna porodica, parče plodne zemlje i sveža kora hleba na trpezi. Danas se pak sanja o mnogo novca, skupim materijalnim stvarima i luksuznom životu na još luksuznijim destinacijama. Teži se svemu onom što neretko nije ono što se na prvi pogled čini da jeste. Ipak, kao ni pre mnogo decenija, ili vekova, nismo svi isti. Ne težimo svi da dosegnemo standarde života koji su nam „za primer“ pride nametnuti toku svakodnevice 21. veka. Zapravo, mnogo je više onih čiji su životi naizgled sasvim obični i jednostavni, a uistinu tako bogati i puni radosti.

Ukoliko se uputite, svega šest kilometara od subotičke gradske gužve, u pravcu Male Bosne, u delu poznatijem kao Hrvatski Majur, naići ćete na kuću u kojoj stanuje „sreća i bogatstvo“. Udaljena oko kilometar od prvih komšija i ušuškana među vojvođanskim oranicama, živi jedanaestočlana porodica Lulić. Do skoro ih je u trosobnom, skromnom, jednovekovnom domu, koji je otac Stipan, glava porodice, davno nasledio od svojih roditelja, bilo i više, dok se dve ćerke nisu udale i svile svoja gnezda negde drugde, sa svojim izabranicima.Majka Ruža Lulić, stub porodice i Stipan imaju jedanaestoro dece. Prva se rodila Slavica (33), potom Marinko (31), pa Marina (29) i Slavko (26). Zatim su došli Marko (25), Anica (24), Snežana (23), Blaženka (21), Tomislav (19), Katarina (17) i naposletku Dejan (15).

Gde čeljad nije besna, kuća nije tesna, kažu Lulići. I zaista je tako, bar posmatarajući njihov primer. Svoj dolazak im nismo najavili, ali su nas dočekali raširenh ruku i otvorenog srca, bez obzira na činjenicu da nam je ovo prvi susret. Kako pričaju ponosni roditelji, oduvek su želeli da imaju veliku porodicu, a deca su se rađala iza aposlutne ljubavi i svakom su se podjednako radovali.   Majka, kao i svaka majka, priča, kako joj nikada nije bilo teško da ih sve ispraća i dočekuje iz škole, a kasnije i sa posla. Uvek se potrudi da se u domu oseća porodična atmosfera, da se domom širi miris trpeze pune domaćih đakonija, opeglanog veša i da je u kući sve kao „pod konac“.

Ta radost života sa puno dece se rečima ne može opisati. Da uvek ima puno posla, ima, ali mi je važno da svi oni budu srećni i da im ničega ne manjka. Naročito mi znači kada se nakon nekog obavljenog posla, oni okupe oko mene i obgrle me, u znak zahvalnosti. Nema veće nagrade u životu od njihovih osmeha, kaže Ruža Lulić, u čijim očima dok priča o svojim potomcima sija ona iskra ponosa, dobrote i čistih majčinskih emocija. Vele Lulići da život na selu, sam po sebi, nije lak. Sa nama razgovaraju roditelji, dok nekoliko mlađe dece sedi poslušno na krevetu do nas, a ostatak se povukao u sobu pored. Kažu kratko, ne bi oni ništa da kažu, njima je njihova porodica nešto sasvim normalno, te misle da ni po čemu ne zaslužuju veću pažnju od bilo koje druge.U domaćinstvu, ova jedanaestočlana porodica ima sijaset životinja – pravi zoološki vrt. Po njihovoj avliji se slobodno šeta, i skladno živi, i pernato i krznato. Od ovaca, krava, svinja i druge stoke, ova porodica se prehranjuje. Mleko prodaju obližnjim manjim mlekarama, a od njega prave i domaći sir i kajmak . Hrane im kažu nikada ne zafali, iako se za sve njih, Ruža svakog dana kuva „u velikim loncima“, a ponekad i u nekoliko takvih, višelitraških. Ne izostaje ni meki, topli domaći hleb, odnosno više njih.

Mi hranu imamo, ne kupujemo je. Nemamo ni potrebu da zbog toga odemo do prodavnice. Sve imamo u našem dvorištu. Sve je domaće i znamo šta jedemo. Zbog toga je i ukusno, šta god da spremim, a deca vole sve da jedu, kaže Ruža, te dodaje da su deca od malena naučena da poštuju hranu i ne izvoljevaju, ali im često ispunjava ako imaju posebnu želju za nekom poslasticom ili pitom. Pored stočarstva Lulići se bave i poljoprivredom, imaju svojih osam jutara zemlje na kojima sade pšenicu, ječam, uljanu repicu,… Svega pomalo, pa koliko stignu. Tu je glavni otac Stipan, kome kako priča, u pomoć najčešće priskaču muški naslednici. Njihov zadatak je da voze traktor i obrađuju zemlju, dakle da rade teže fizičke poslove, dok ćerke bez pogovora pomažu majci u svim kućnim poslovima. Naravno u skladu sa drugim obavezama.

Sinovi uveliko teraju traktore, a ja se najviše bavim stokom. Namirivanje, hranjenje i čiščenje. Imamo goveda, konje, ovce, svinje, kože, kokoške, paunove,… čega sve nemamo. Držimo šta god mislimo da nam je potrebno za prehranu, ali su tu i kućni ljubimci da čuvaju dvorište, priča otac Stipan Lulić.

Kod nas nema ovo je samo tvoj posao, a ovo je samo moj posao. Sednemo i dogovorimo se ko će šta tog danas da radi, gde svako ima svoj zadatak. A, ako sam ja nešto započela, pa moram drugo da obavim, oni će se prihvatiti započetog i završiti, ili ako oni nešto zbog svojih drugih obaveza ne postižu, tu sam ja da nastavim. Tu smo svi, da radimo – svi za jednog, jedan za sve, dodaje Ruža. Obaveza, slažu se Ruža i Stipan, uvek ima i to od jutra do mraka i tokom cele godine. Sećaju se perioda kada je zbog korona virusa život, mnogima, gotovo stao, ali ne i njima. Skoro da nisu ni osetili da je nešto drugačije, osim što su deca zbog izostanka nastave ili posla, bila više kod kuće. Što je opet bila pozitivna stvar. Šta god se dešavalo u svetu, život na njihovoj ekonomiji ne može i ne sme da stane. Čak u šali kažu, da gotovo ništa ne može da utiče na njihovu svakodnevicu, jer oni kao da godinama stanuju u nekoj vrsti „samoizolacije“. U naselju Hrvatski Majur, ima još nekoliko domaćinstava, međutim predeo je veoma razuđen te kao da i nema kuća u okolini. Zbog obaveza se Lulići sa komšijama retko sreću i posećuju, nekada se nedeljama ne vide, a do grada odlaze samo kada imaju neodložna posla, poput lekara, sređivanja nekih papira ili nabavke potrepština koje sami ne mogu da proizvedu. Deca, naravno, odlaze češće. Svih šest ćerki i pet sinova, su redovno završili ili uskoro završavaju školu, neki od njih su posao pronašli u gradu, ali odgajani u duhu starih principa zajedništva, potomci porodice Lulić, ostaće na salašu uz roditelje dok god im sudbina ne ispiše neke nove životne puteve.

Mi smo to tako od naših roditelja nasledili, taj skroman način života, gde smo svi zajedno. I ništa nam ne fali, svega imamo. Nekad više, nekad manje, ali živimo sasvim pristojan život. Tako i mi gledamo da vaspitavamo našu decu. Ako radiš, ako čuvaš, nešto ćeš u životu imati. Ne možeš steći, ako ne radiš pošteno i vredno. Ne tražim od dece ništa drugo, nego da nas poštuju i da poštuju dom u kom žive, dok u njemu žive, objašnjava otac Stipan. Verovali ili ne, do pre nekoliko godina, od njihove kuće do asfaltiranog puta koji vodi do Subotice je bilo moguće doći samo traktorom ili zapregom. Prisećaju se Lulići kakva je to muka bila u zimskom periodu. Srećom pa se u taj poduhvat nisu često upuštali, osim kad ih je gonila preka potreba zbog dece. Danas je taj put bar posut tucanikom. Uprkos svim manama stanovanja, oni ne nameravaju da sa ovog mesta „pokupe kofere“. Tu im je, kažu, sve.

Ne bih nikad otišao sa sela. Tu sam se skućio i tu mi je sve što imam. Ja sam se u životu naradio, sto puta više nego moja deca, ali danas možemo da kažemo da imamo „to i to“ i to je naše. Zajedničko. Pre svega imamo jedni druge, a to je najvažnije, odlučno će najstariji član Lulića. Kao recept za sklad u višečlanoj porodici, i braku koji sa Stipanom traje već trideset pet godina, Ruža navodi slogu, međusobno poštovanje i razumevanje.

Dece naravno više ne planiramo, sad smo već zašli u godine kad smo baba i deda. Preostaje nam samo da u miru živimo, kao i do sada i da svu decu izvedemo na pravi put. Da postanu pošteni i svoji ljudi. Mogu da kažem da sam ja zadovoljna i srećna žena. Zaista osećam da jesam, kaže majka, jedanaest Lulića.

Grčki filozof, Epiktet, zapisao je, nekada davno: „Ne zavisi od tebe hoćeš li biti bogat, ali zavisi od tebe hoćeš li biti srećan.“ Dozvolićemo sebi da kažemo da je porodica Lulić izabrala da bude srećna, ali je ujedno i bogata porodica. Količina sreće i bogatstva im se može izmeriti u zajedništvu, skladu i neizmernoj pordšci i ljubavi koju jedni drugima pružaju.