Usamljenost kao bolest i mana 21. veka

Oko 11 miliona ljudi u Francuskoj se oseća usamljeno, a većina njih pati od tog stanja, pokazala je tamošnja studija. U studiji prenetoj u francuskim medijima, navodi se da čak ni veoma aktivan društveni život ne štiti od osećaja usamljenosti. Tim povodom proveravali smo: da li se Subotičani osećaju usamljeno?

Usamljenost pojedinca, ili kolektivno osećanje koje je zahvatilo ceo ljudski rod? Dilema koju je teško odgonetnuti i u nama samima, kamoli zaći u neretko prikrivene emocije drugih ljudi. Usamljenost je neprijatan emocionalni odgovor na opaženu izolaciju. Ona se takođe opisuje kao socijalni bol, psihološki mehanizam koji motiviše pojedince da traže socijalne veze. Usamljenost se preklapa, a ipak razlikuje od samoće. Samoća je jednostavno stanje odvojenosti od drugih, gde se ne moraju nužno osećati usamljeno svi oni koji doživljavaju samoću. Naš Vladeta Jerotić je govorio da oni koji vole samoću, su oni koji su skupo platili nečije društvo, dok bi drugi mislioci poručili da je samoća ponekad najbolji prijatelj, jer ne postavlja pitanja, a često daje odgovore.

Ima li pak adekvatnog odgovora zašto se većina oseća usamljeno i kada su objektivno pored drugih ljudi ili svih dostupnih kanala komunikacije, poput interneta? Naučnici gore pomenutog istraživanja su naveli da mnogi ljudi koji na društvenim mrežama imaju po nekoliko stotina ili hiljada prijatelja, pratilaca ili profesionalnih kontakata, nemaju nikog da im pomogne protiv osećaja usamljenosti u stvarnosti. Društvene mreže nimalo ne doprinose tome da se ne osećamo usamljeno. Imam utisak da je sve gore i gore, i da smo udaljeniji jedni od drugih. Trebalo bi da se družimo uživo i da smo jedni drugima prijatelji, kao i da smo prisutni jedni drugima u svakodnevici, kazao je jedan Subotičanin. Mislim da nam internet u tome nije od koristi. Koristim fejsbuk, ali on ne služi toj svrsi, odnosno ne smanjuje osećaj usamljenosti. Možda prekrati vreme, ali nam nije zamena za ljude, dodaje naša sugrađanka.

U istraživanju udruženja Astre se čak navodi da osobe sa finansijskim poteškoćama imaju krhke odnose u društvu i da su sklone usamljenosti, te da usamljenost osećaju ljudi koji su uglavnom kod kuće, što se odnosi na žene domaćice, ili osobe bez diploma i posla, kao i samohrani roditelji. U Srbiji se taj osećaj naročito vezuje za treću životnu dob, koja je po mnogima i najugroženija kod nas. Jako puno ljudi živi u samoći i usamljeni su. Moja supruga je nekada radila kao medicinska sestra i tokom radnog veka brinula je o starim ljudima. Moram vam reći, da kada je otišla u penziju, većina tih ljudi sa kojima je ostvarila bliže kontakte, su je zvali da popričaju, podele lepe ili manje lepe vesti. Jednostavno da se sa nekim ispričaju, jer nemaju s kim. Niti imaju društva, niti ih neko obilazi. To je veoma tužno. Zato i smatram da su oni najugroženiji, ističe Subotičanin.

U nameri da starijim osobama olakšaju svakodnevicu, naročito u vreme pandemije, koja je srećom iza nas, kada je osećaj izopštavanja iz društva i svih njegovih aktivnosti bio još izraženiji, Crveni krst je donedavno imao otvorenu liniju za psihološko savetovanje i razgovor, što se pokazalo, kažu, veoma korisno. Njihovi pozivi uglavnom su se odnosili na to da im je bio potreban razgovor, naravno bilo je i pregršt pitanja koja se odnose na informacije o epidemiji. Dakle, razgovori su se vodili o svemu onome što njih muči. Na taj način smo im pružali podršku, a kada smo primetili da je potrebna neka stručnija pomoć onda smo ih upućivali dalje na stručnu službu koja im je na adekvatan način pripomogla. Značilo im je, objašnjava Nevena Lukić iz Crvenog krsta Subotica.

Bila ona lična ili kolektivna, usamljenost je po svemu sudeći sveprisutnija. A, ako smo te činjenice svesni, potrudimo se već danas da je bude što manje u nama samima ili nama dragim ljudima. Ukoliko pak ne možemo sa jednom od „bolesti“ ili „mana“ 21. veka da se izborimo samostalno, obratimo se nekome za pomoć.