Melinda Tot Demek: „Posao medicinske sestre je više od radnog mesta”

Međunarodni dan medicinskih sestara i tehničara obeležava se 12. maja, u znak sećanja na datum rođenja začetnice modernog sestrinstva bolničarke Florens Najtingel, koja je polovinom 19. veka inicirala ulazak profesionalno obrazovanih žena u zdravstvenu negu bolesnika. Da posao medicinske sestre nije samo radno mesto, već životni poziv koji obiluje kako lepim, tako i ružnim momentima, potvrđuje i naša sugrađanka Melinda Tot Demek, koja je u medicini skoro 30 godina. Kako ističe, medicinske sestre za svoj rad možda ne dobijaju adekvatnu zaradu, ali to nikako ne sme da se odrazi na rad sa pacijentima i smatra da samo osobe koje su humane, empatične i koje razumeju druge, mogu da rade ovaj posao u njegovom punom smislu.

Mogu da kažem da san, neću reći svake devojčice, ali većine njih je da budu medicinske sestre, jer u ženama postoji ta vrsta potrebe da nekome pružimo pomoć. Moj životni put u medicini je počeo dosta davno, gotovo preko tri decenije sam u ovom poslu i mislim da sam prošla sve njegove segmente, ali smatram da je to tako i trebalo da bude, počinje Melinda svoju priču o profesionalnom putu. Zaposlila se odmah po završetku Srednje medicinske škole i sa 19 godina se, kako kaže, našla na intenzivnoj nezi Odeljenja neurologije subotičke Bolnice.

Rad na jednom takvom odeljenju nije bio nimalo lak, jer se radi o zaista teškim pacijentima koji su nepokretni, u besvesnom stanju i gde smo se skoro svakodnevno suočavali sa gubitkom jer je gotovo u svakoj smeni je neko od pacijenata preminuo. Moram da kažem da je tu uloga medicinske sestre ogromna, što se tiče tog stručnog dela, ali i same nege bolesnika. Nakon toga sam prešla u Dom zdravlja i tu sam mogu slobodno da kažem „obišla” gotovo sve ambulante opšte medicine koje postoje i ponosna sam na to, jer tačno znam kako funkcioniše gradska ambulanta, a kako se radi u ambulantama u prigradskim mestima. Prema njenim rečima, posao medicinskih sestara nije lak ni u ustanovama primarne, ali ni u ustanovama sekundarne zdravstvene zaštite, jer svaka od njih ima svoje prednosti i mane.

Ljudi kažu: „Lako je raditi u ambulanti”, međutim moram da istaknem da to nije ni blizu toga, zato što je medicinska sestra ta koja je „na udaru” pacijenata, ona je da kažem prvi filter koja treba da uoči kada je pacijentu loše, treba da signalizira…S obzirom na to da uvek ima pritužbi kako su medicinske sestre neljubazne, ja verujem da ima i toga jer smo svi različiti, ali im uvek kažem da se stave u ulogu pacijenta, da gledaju tu bakicu sa druge strane šaltera koja ne zna da izgovori šta joj tačno treba, da je posmatraju kao svoju, jer niko od pacijenata ne dolazi u ambulantu jer nema pametnijeg posla, već svako dolazi iz određenih zdravstvenih razloga, a one su tamo zbog pacijenata.  Melinda Tot Demek ističe da se uticaj pandemije pokazao i u školovanju budućih medicinskih radnika, gde deca gotovo da nisu imala priliku da rade sa pacijentima, što smatra da nije dobro.

Kada sam ja išla u Medicinsku školu, imali smo jako mnogo prakse, kako u ambulantama, tako i u bolnici, što je deci danas malo uskraćeno, ali ako imaju želju i volju sve to pored posla mogu da nauče. Mislim da se nekako ove današnje generacije u mnogome razlikuju od prethodnih, ali nisu ni oni krivi zbog toga, mislim da smo za to delom svi odgovorni, jer smo dozvolili da te neke ljudske vrednosti nemaju više taj značaj koji su imale u vreme kada sam se ja školovala. Međutim i pored toga danas ima jako mnogo dece koja su jako dobri zdravstveni radnici i mislim da će i školstvo povrh svega moći da se vrati na stari kolosek i da će se sve veći akcenat stavljati na taj praktičan rad. Naša sagovornica naglašava da mladi koji žele da se bave medicinom prvenstveno treba da poseduju humanost, empatiju i da vole život, jer će tada i ovaj posao adekvatnije raditi i da moraju ceniti pacijenta i onoga kojem je pomoć potrebna, bilo da je sa druge strane šaltera ili kreveta. Melinda je 2014. godine unapređena i unazad devet godina veoma odgovorno i posvećeno obavlja funkciju glavne sestre Doma zdravlja.

Bez obzira na to što sam ja nadređena sestrama, uvek sebe smatram jednom od njih. Mi u Domu zdravlja imamo preko 200 medicinskih sestara, što je i po normativu Ministarstva zdravlja potrebno da bi se zadovoljile potrebe našeg grada i smatram da svako može kod mene da dođe sa bilo kojim problemom ili nedoumicom, jer uvek se trudim da svakoga primim, saslušam i koliko god mogu pomognem. U razgovoru sa našom sagovornicom dotakli smo se i teme sve češćeg odliva medicinskog kadra iz naše zemlje, koji bolje uslove za rad i život neretko traže u zemljama u regionu.

O finansijama ne bih da pričam jer to je nešto što mi ne možemo da promenimo, a plate su tolike kolike su. Isto to kažem i mojim saradnicima i svesna sam da su plate male, ali pacijenti zbog toga ne treba da ispaštaju. Svako ko radi ovaj posao svestan je zarade, a ukoliko mu ona nije dovoljna treba da sebi obezbedi ono čemu teži. Ko za ovaj novac ostaje u zdravstvu treba maksimalno da da sve od sebe, a što se tiče vrednovanja kroz društvo, mislim da su se sestre dokazale svojim radom, pogotovo za vreme pandemije Covid-19, jer su bile na prvoj liniji odbrane i ja sam jako ponosna na koji način su se izborile sa svim situacijama, u kojima nismo znali šta nas čeka i bukvalno smo bile goloruke protiv nevidljivog neprijatelja. Nijedna sestra nije rekla „Ja to neću”. Mnogo su mi pomogle u čitavoj organizaciji rada i u organizovanju vakcinacija, jer bilo je situacija kada smo u šest uveče dobili zadatak da organizujemo vakcinaciju na nekoliko lokacija u gradu i nikada nisam imala opstrukciju od strane sestara da one nešto nisu htele, dakle uvek su bile dostupne i na visini svog zadatka.  Melinda dodaje da u tako velikom kolektivu kao što je Dom zdravlja uvek ima neko ko je možda neljubazniji, ali da iako imaju jako puno pritužbi pacijenata koje se odnose na nejavljanje na telefon, medicinske sestre se zaista trude da sve svoje radne obaveze odrade maksimalno i adekvatno.

Poručila bih budućim koleginicama i kolegama, mladim ljudima koji će izabrati ovaj poziv, da to rade sa svim srcem i neka uvek pokušaju da se stave na stranu pacijenta, jer mislim da će tada biti lakše. Znači, kako žele da se neko prema njima ophodi, tako i oni treba da se ponašaju sa pacijentima, zaključuje ona.

Medicinska sestra je prisutna u svakoj fazi naših života i odrastanja. Babica je ta koja će prvi put videti tek rođeno dete, u predškolskom uzrastu, kod vakcinacije, posle i tokom života, a nažalost i na kraju je medicinska sestra prisutna. Svako ko izabere ovaj poziv je jako humano biće i ima veliku saosećajnost sa pacijentima i mislim da drugačije osobe ovaj posao ne bi mogle da rade u njegovom punom smislu.

U smeni često bude jedna medicinska sestra koja prati jednog lekara i ukoliko previja ili daje terapiju ona ne može da ostavi pacijenta i da se javi na telefon i nekako opet se vraćamo na ono da sestra treba da se stavi u ulogu pacijenta, a isto tako i taj pacijent treba da razmisli da li bi on lično voleo da sestra prekine neko previjanje ili slično i da ide da se javlja na telefon. Mislim da moramo biti tolerantniji jedni prema drugima.

Procene Međunarodnog veća medicinskih sestara-tehničara su da će globalno do 2030. godine nedostajati više od 13 miliona medicinskih sestara, s toga Svetska zdravstvena organizacija ukazuje na važnost ulaganja u obrazovanje medicinskih sestara i jačanje i prepoznavanje sestrinske uloge u zdravstvenom sistemu.