Marija Maričić, Nemica i partizanka, Sremica i žrtva ustaških logora, a danas Subotičanka – penzionerka, majka i baka

Marija Maričić, devojački Marks, rođena je 1935. godine, u sremskom selu Laćarak. Zbog oca koji je, iako Nemac, bio predratni komunista i partizan u Vojvodini – cela njena porodica pretrpela je stradanja u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pod upravom fašističkog pokreta za vreme Drugog svetskog rata.

Kada se sve završilo, nikada nismo o tome pričali. Samo sam nosila u sebi to, te strahote koje smo videli i preživeli. Dugo sam imala nevolju sa snom. Vikala sam u snu. Završila sam učiteljsku školu, i dok sam bila u internatu, sećam se da su mi govorile drugarice, da noću vrištim. A, nisam mogla nikome da kažem šta me je mučilo. Niti sam smela. Znate, kad god je neko nešto o tome, o ratu,  kasnije javno pričao, neko je to zapisivao. Strah je u nama ostao od tih zlih vremena, započinje priču Marija. Kao devojčica od sedam godina, sa majkom, mlađim bratom Mihajlom koji je imao nepunih pet godina i sestrom Katarinom od oko, tada, dve godine, bila je u više logora po Vojvodini. Tokom 1942. godine i pripreme velike ofanzive na Frušku goru, fašisti su organizovali racije i odveli Marijinu majku u koncentracioni logor Jasenovac, u kom je tokom rata ubijeno najmanje 83.145 ljudi.

Moja majka je bila isto Švabica. Dakle, nije Nemica nego doseljenica, Švabica. U ono vreme kad si tražio šta ne valja, onda je i ta činjenica bila nešto loše ili nešto dobro. Njena braća su bila očajna, što je moja majka proterana u logor, te su tražili da se ona vrati, pod izgovorom da je nemačke nacionalnosti, a da zauzvrat pošalju moju babu. Kao da baba ispašta za sina. Mamu su tada pustili iz Jasenovca, a babu oterali. Marijin otac, Jakov, bi je na dužnosti sa ostalim vojnicima na Fruškoj Gori. Upravo, uz pomoć fruškogorskih partizana organizovao je da ona sa bratom, sestrom i majkom pređe u Frušku Goru, gde je već bilo dva logora sa civilima koji su pretežno činili Romi, Jevreji i Srbi.

Sećam se gladi. Nismo imali šta da jedemo. Imali smo sreću što je bila jesen, pa je u šumi bilo divljeg voća i ponegde izvor, gde smo uzimali vodu. Moja sestra je bila onda do dve godine. Ona je stalno plakala i tražila da jede. Mi ostala deca smo to podnosili drugačije. Kao da smo u trenutku ostarili. Kao da smo shvatili situaciju i kad su nam rekli – ne može, to je za nas značilo – ne može. Sećam se da su nam nad glavama preletali rafali. Penjali smo se na drveća, kada bi nas poslali da naberemo voća, da imamo šta da jedemo. Jednom prilikom sam se popela na drvo šljive, na visoku granu, a nisam primetila da je oštećena od metaka, pa je pukla pod mojim nogama, a ja sam pala i polomila ruku. Tu povredu sam nosila kroz ceo rat. Ni danas ne mogu da shvatim, kako je to tamo bio toliki narod, tolika nejač, lutali smo po šumi, bežeći, da sačuvamo glave. Moja mlađa sestra nas je svojim plačem zbog gladi odavala, nismo mogli da je umirimo, pa samo morali dalje da nastavimo borbu za opstanak sami.  Na zahtev straže koja je procenila da su nebezbedni po druge, zamoljeni su da se odvoje od grupe. Nemci su baš te noći počeli veliku ofanzivu. Marijina majka, sa njih troje kreće sama dalje put, niz Dunav, stazom koja deli front. Bio je to avgust 1942. godine.

Nikad neću imati odgovor na to kako mala deca u ratovima saosećaju. Ćutke smo nastavili put dalje uz majku. Kako se naša majka tada osećala, to ne znam, nikad nije pokazivala. Idući dalje, naišli smo na jedno drvo jabuke. Kao da ga sada vidim. Mnogo je rodilo, a plodovi su napadali u vodu… mi smo se tu zaustavili i tu smo jeli. Tada sam rekla majci – mama, nemojmo nikuda ići. Vidite, jer je ona za mene bila Vi, koliko ovde ima jabuka, a ima i vode. U tom je od pucnjave zalajao neki pas. Moja majka je pomislila da su to nečija deca, pa je pošla da ih spase. Počela sam da drhtim, bojala sam se da ne ode od nas. Međutim, kad je shvatila da je pas, vratila se do nas. To mi je ostalo urezano u sećanju. Seća se Marija i da su nastavivši put stigli do sela Čerević, do zgrade u kojoj su stanovale ustaše. Primili su ih. Tu su, kako priča ona, videli razne strahote, a gde je po prvi put i bila svedok ubistva.

Otišli su u šljivik dole, do Dunava i kazali su čoveku, za kog smo posle saznali da je rodom iz Srema, da stane u vodu. Ušao je do kolena, a jedan je izvadio sablju i odsekao mu glavu, koja se otkotrljala. Žena tog ubijenog čoveka je stajala pored i kad je shvatila da je ona sledeća na redu, skočila je u vodu i počela da pliva. Ustaše su zapucale, da li su joj oduzeli život ili se jadna utopila, to nikad neću saznati. Mi smo to sve videli. Vrištali smo i gurali majci glavu u krilo. Nas su ostavili u životu, da li zato što se majka tada njima izjasnila kao Nemica ili nečeg drugog, ni to ne znam. Spavali smo na dvorištu, pod stražom, a majka bi im čistila i kuvala. Da znate samo koliko su ubijali životinje, nosili džakove i sabljama sekli i rasipali brašno, konje su mučili… Mrzela sam svaki put kad sam čula da nam se ustaše približavaju, po njihovoj uniformi sam raspoznavala ko je dobar, a ko loš. Odlučili su da idemo u logor, pa neka Nemci dalje rade dalje s nama šta hoće.Marijinu porodicu nakon kratkog boravka u Čereviću seljačkim kolima odvode do sabirnog logora u Rumu, gde su već bili zatvorenici pokupljeni iz Fruške gore.

Mogu da kažem da se od jela ne sećam da smo uopšte, tokom boravka tu, nešto jeli. Znali su ponekad osuđenici, koji su bili iznad nas u prostorijama, a mi napolju, da nam kroz prozor bace omanje parče hleba. To su bili komadići, koje smo mi rado jeli, i delili među sobom koliko nas je bilo.

Ženama i deci je mesto bilo na zemlji do zida, dok je „centar“ bio namenjen za naizmenično odigravanje zločina nad zarobljenim narodom.

Tamo sam strahote videla. Sećam se da su sa nama tu bile dve devojčice, znatno starije od mene, iz nekog mesta u okolini Zemuna, koje su jako lepo pevale. Bile su njih dve sestre, sa majkom. Iživljavali su se nad njima i tražili da one pevaju. Jednog dana su ih prozvali i odveli na vrata, zanali smo da ih vode na streljanje. Njihova majka je plakala i molila da nju vode, a ne decu. Sve tri su ih odveli, one su pevale, a ja slušala. Pobili su ih sve tri. Svako od njih, na tom mučilištu, ograđen žicom, čekao je svoju presudu. Na izgovaranje rečenice „smrtna presuda“, Marija je odgovarala vriskom.

Sudija kad je presuđivao, u nas su bili upereni mitraljezi spremni za streljanje. Sećam se da je izrekao – ima vas 99-oro. Tu brojku pamtim. Rekao je i „smrtna presuda“, a ja sam odmah vrisnula i počela da plačem. Tada je moj mlađi brat, petogodišnjak, ustao i pitao me – a što plačeš Marice, tako su me zvali, vidiš kako sam ja dobar. Budi dobra, kao i ja. Sudiji se to dopalo, i kazao je – da tako treba. I pogledao na onu masu mladih dečaka i momčića, koji su nas okruživali i koji su čekali da čuju šta će biti s njima. Šta je na kraju bilo s njima, to ne znam. Neki su otišli u logor, neki su prelazili u domobrane, a neki su verujem ubijeni. Mi smo izbegli strašni sud. Njih četvoro, Mariju, njenu majku, brata i sestru, spakovali su u voz i stočnim vagonima prevezli u zatvor u Sremsku Mitrovicu, gde se takođe vršila likvidacija.

U tom zatvoru je bilo puno žena, dece i svakakvog sveta, ali nekako kao da nije bilo kao u kaznioni. Ipak je bilo malo ljudskoga, jer su nas puštali jednom dnevno da možemo izaći u dvorište, u krugu zatvora. Međutim, i tu je bilo strahote. Ustaše su ljude neretko tukli korbačima. Tako i majku, kada smo od stanice išli do kaznione peške, izmučeni, oni su udarali po narodu i njoj. Nosila je tanku cicanu haljinu, sećam se, od udaraca je pucala i haljina na njoj, a i njena koža. Njena krv je padala po nama, jer je u rukama nosila sestru, a brat i ja smo išli pored nje. Strašno je to bilo. Dani su im prolazili veoma sporo. Koliko su vremna proveli tamo, Marija ne zna sa sigurnošću da kaže, ali vrlo jasno pamti dan kada je jedan vratar, u svečanom odelu, poveo njenu majku i njih iz zatvorskog kruga i predao ih nekom seljaku u, kako kaže sremskoj nošnji, rekavši da ih odveze do „trećeg šora“ u Laćarku.

Viđala sam tog čoveka više puta. Povremeno je svraćao u zatvor, a nije nosio pušku. Tog dana je obukao svečano odelo, kakvo su oni nosili i izveo nas. Dve ulice dalje, na jednom ćošku, stajao je, pored seljačkih kola punih nekih džakova, neki drugi čovek u belim „gaćama“ i s kapom, onako kako su se Sremci nosili. Ovaj koji nas je izveo je viknuo tom Sremcu – ej, stari šta radiš tu, ovaj se trgao pa kaže – ja sam iz Kuzmina (selo pored Laćarka). Sad mi je jasno da je to sve bilo „izrežirano“, jer je nas decu i mamu i spakovao u kola i krišom odveo u naše selo. Posle smo čuli, mi koji smo prošli tu golgotu, da su ga ubili. Pretpostavljam da je on namerno izvršio zadatak. Koliko je ljudi spasao, ne znamo.

Marijin otac je 1944. godine preminuo u selu Šuljam, na Fruškoj Gori, od posledica ranjavanja u Bosni, jer su Sremci, kako priča ona, išli da je brane. Ona, njen brat, sestra, majka, ali i baka koja je bila i u Jasenovcu i u Sisku, preživeli su golgotu. Pred kraj rata, kad su partizani sproveli jednu od akcija, ponovo su fašisti skupljali zatvorenike iz Laćarka i Marijinu babu tada odvode u Staru Gradišku, a majka je nakratko oterana na jedan salaš, gde je vršila pšenicu i trebalo je to da se šalje za Nemačku. Srećom, obe su vraćene – žive.

U tom periodu, o nama je brinula komšinica iz sela, a kada smo konačno bili svi ponovo zajedno: nas troje dece, mama i baba – trebalo nam je vremena da se naviknemo jedni na druge. Kao da smo bili stranci. Moja sestra, Katarina, koja je bila isuviše mala da bi to sve pamtila, ona je najviše znala za mamu, mene i brata i nije toliko primećivala. Babu gotovo da nismo ni poznavali. A, posle rata, kad je baba terala sestru da se umiva, a mi to nismo voleli jer smo pod tim strašnim dešavanjima, u šali rečeno, bili toga „oslobođeni“, ona joj je govorila – idi ti u tvoju „dradištu“, misleći na Staru Gradišku. Priznaću vam, da nikad u životu, među sobom, nismo pričali o tome šta smo preživeli. Ni mama ni baba nisu dale da o tome govorimo. Ni u kući, ni bilo gde. Nakon rata, Marija je upisana u matične knjige i školu. Završila je za prosvetnog radnika, gde provodi radni vek, udala se za kolegu Dragomira Maričića i izrodila ćerku koja joj je podarila četvoro unučadi.

Sve nas je, nakon tih strahota, spasao rad. Možda bi to drugi porekao, ali ja ću da kažem – rad. Iznalazilo se uvek da nešto treba da uradimo, ne za novac, nego za hleb i za dobro. Ovo je deo moje priče, viđenja i doživljaja, a koliko njih ima još strašnijih sudbina. Nisam u sebi nikad mislila da tim zlotvorima treba da se vrati svo to zlo, pa sa se često pitala da li ja to neću, ili ne mogu, ili je to strah da ne mislim o tome… ne mogu da zaključim ni dan danas.

Mariju Maričić, zvanu Marica, Subotičani znaju i kao nastavnicu, osnivačicu izviđačkog odreda „Spartak“ – gde je doživotni počasni starešina Odreda, nastalog davne 1962. godine. Danas je stanarka Gerontološkog centra u Subotici.