„Majstor je verovao u mene i moj uspeh“

Naša sugrađanka Lea Lenđel Matić, u svet restauracije je kročila sasvim slučajno 2008. godine. Nakon završetka srednje Tehničke škole, nastavlja školovanje, te upisuje i uspešno završava VTŠ. Međutim, uporedo sa fakultetom, želela je da pronađe privremeni posao i slučajno se zapošljava u jednoj subotičkoj antikvarnici. -Prvo sam radila kod prijatelja, dok se zaposleni nisu vratili sa godišnjeg odmora i bilo je pitanje da li bi htela da šmirglam. Tamo je sve počelo, pa i susret sa mojim budućim mentorom Abraham Grgom, koji me je kasnije i ozbiljnije uhodao u ovaj zanat. Restauracijom sam konkretno počela da se bavim 2012. godine, ističe i dodaje da joj u tim godinama nije bilo važno čime će se baviti, jer poslove nije birala. -Vremenom, kroz rad i zabavu sa Majstorom (tako sam ga zvala, skoro nikada po imenu) sam zavolela ovaj zanat i zahvaljujući ovom poslu, uspela sam da završim fakultet i redovno plaćam školovanje. Veliku zahvalnost dugujem antikvarnici Art Deco što su mi pružili priliku da tamo radim i upoznam jednog zaista dobrog učitelja, majstora i prijatelja, naglašava.

Restauracija sama po sebi je, kako kaže, u tim godinama i nije baš privlačila. -Nisam htela u budućnosti da se bavim ovim poslom, pogotovo zbog šmirglanja i zaista sam smatrala da je to nešto prolazno. Međutim, kroz svakodnevni rad, istorijske priče i nameštaj koji smo dobijali da restauriramo, malo po malo sam uvidela kako je ovo jedan umetnički zanat, gde mogu da usrećujem ljude. Možda ne delujem na prvi pogled tako, ali moja želja je bila da radim na projektima kojima bih olakšala neke radove ljudima i da ih tako usrećim, kaže nam Lea Lenđel Matić i dodaje da je, kada je reč o odabiru fakulteta, njen izbor bila upravo Visoka Tehnička škola, gde je tokom školovanja imala korisne predmete i posvećene profesore, koji su je kroz praktičan rad naučili kako da lakše rešava probleme u svakodnevnom radu. -Svaki ram ima uspomenu, ogrebotine na stolici ili stolovima imaju neku priču ili uspomenu, instrumenti imaju udubljenja od putovanja i fioke imaju tajne poruke. Ljudi se vežu za neku nostalgiju i kako njihov stari nameštaj „vratimo u život“ i oni ponovo mogu da ga koriste, vidim radost i zadovoljstvo koje sam uspela da im vratim.

U savladavanju tehnika restauracije i učenju ovog zanata, ističe da joj je najviše pomogla volja mentora Abraham Grge, jer je verovao u nju i njen budući uspeh. -Imao je zaista strpljenja da me nauči što više. Citirala bih njegov moto koji i sama koristim u životu; „Sve što se počne treba i završiti, onda si pravi čovek“. To mi je rekao nekoliko puta i držim se toga i dan danas. Na pitanje koliko je teško baviti se restauracijom, naša sagovornica se prisetila rečenice Majstora koji je, uvek kada su mu postavili isto pitanje odgovorio; „Ne trebaš biti pametan za restauraciju, samo moraš malo promeniti tu”, pokazujući prstom na čelo. Lea kaže da, iako se radi o popravci starog stilskog nameštaja, nijedan restauratorski projekat nije uvek isti. -Neophodno je poznavati osnove stolarstva, umetnosti, hemije pa i mašinstva. Koliko god čudno zvučalo, restauracija kojom smo se bavili moj mentor i ja, obuhvatala je sve to, čak i više. I posle 9 godina, ja sama i dalje restauriram raznorazni nameštaj, međutim iako na prvi pogled izgleda jednostavno, u ovom poslu uvek ima iznenađenja i vrlo lako se može nešto pokvariti, dok kada govorimo o novom nameštaju toga nema, jer na njemu ne postoje crvotočine, buđ, pukotine od sedenja i slično. Restauracija nije puko šmirglanje i lakiranje, ističe ona.

Vreme koje je potrebno da posveti jednom komadu nameštaja zavisi isključivo od stanja u kojem se on nalazi, želje mušterije i samog stila. -I sami vidimo koliko raznih stilova u modnoj industriji postoji, e pa otprilike tako je i kod nameštaja. Od promena tapacirunga, boje nameštaja, vrste politiranja, od svega zavisi, ali jedno je sigurno – ništa nije od danas do sutra. Najkraće sto sam radila bile su barske stolice stare 60 godina, koje je trebalo samo osvežiti. To je bio posao od nedelju dana sa dobrim vremenom. Najduži posao koji sam radila bio je vezan za restauraciju okruglog stola sa Davidovom zvezdom, koji se danas nalazi u Jevrejskoj opštini. To mi je takođe bio i najveći izazov. Mislim da smo ga sa majstorom radili između 6 i 8 meseci. Najstariji komad nameštaja kojem sam vratila stari sjaj, za sada je barometar star više od 100 godina.

Restauracija nameštaja je najbolji način da se starom nameštaju udahne novi život. Postoji veliki broj ljudi koji se emotivno vezuju za svoj nameštaj, iz razloga što isti ukrašava i čini  njihov životni prostor funkcionalnim duži niz godina, ali i činjenice da je u odnosu na današnji, kvalitetniji i skupo plaćen. Ovaj zanat moramo priznati izumire, a naša sagovornica ističe da sada shvata koliko je on u današnjem vremenu zaista potreban. -Više puta sam pomislila kako će ljudi polako da ga zaborave i pređu na moderniju verziju življenja, međutim opet se vraća ta nostalgija. Često se desi da me posete mlade mušterije sa pričom da je neki njihov komad nameštaja pripadao njihovim precima, za koje vežu dešavanja iz prošlosti koje su čuli od svojih baka i deka. Lea kaže da u ovom poslu nije sama i da se restauracijom pored nje bavi još nekolicina naših sugrađana. -Nažalost, ima nas malo ali sarađujemo i delimo savete i iskustva i dan danas. Osoba sa kojom sam u komunikaciji je restaurator Andrej Zemko, koji je takođe bio učenik Grge Abrahama i duže se bavi ovim poslom. Tu je i gospodin Batinica sa Palića, tapetar Atila Koteleš sa kojim isto sarađujem, njega i preporučujem za presvlačenje svih nameštaja i majstor Petar Bogdanović, koji se bavi rezbarijom.

Subotičani, ističe, itekako cene stari nameštaj od drveta i ručni rad. Najčešće joj na popravku donose stolice i stolove, uglavnom nameštaj koji se svakodnevno koristi. Međutim, koliko god da je za nju lep, ovaj posao nije isplativ. -Jeste da ja kao restaurator imam puno posla, ali novac koji zaradite nije dovoljan da bi podmirili svoje mesečne potrebe. Veliku ulogu u zaradi ima vreme koje je potrebno da se posao završi i ozbiljnost mušterija. Razumem, ljudi su navikli na brz tempo života, ali u restauraciji to ne ide baš tako. Negde najbitnije je samo sušenje, promene vremena zaista mogu da mi poremete posao. Ukoliko recimo, radite za nekog kolekcionara, muzej ili možda crkvu, koji zaista imaju mnogo starog stilskog nameštaja, onda bi se isplatilo. Napominje da restauracija nije toliko popularna, ali je isplativ hobi i dodatna zarada svakako dobro dođe.

Da ima i onih koje cene vrednost restauracije i da im se ona itekako dopada i žele da je nauče, potvrđuje nam i sama Lea. –Ima par njih čak iz Zrenjanina koji žele da dođu i uče. Imala sam tokom rada i pomoćnike koji su, kada je zaškripelo bili voljni da pripomognu i nauče nesto novo. Ali svi oni imaju svoj posao. Učenici koji tokom leta nemaju obaveza, uvek su dobrodošli, samo neka se naoružaju strpljenjem, jer će im biti potrebno, šaljivo dodaje.

Na pitanje šta za nju predstavlja restauracija, Lea Lenđel kaže; -Sačuvati od nečeg starog što više originalnog. Znači bez obzira na ogrebotine, povrede, potpise, to je deo uspomena koje je neko ostavio iz određenog razloga i to ne treba pokriti, vec sačuvati što je bolje moguće. Za mene lično ona je podsećanje na jednog dobrog čoveka koji mi je dao predobrih i zabavnih 7 godina učenja i uživanja u radu sa njim. Nažalost, mentor koji me je naučio nije sa nama već dve godine, ali ga često spominju prijatelji i njegovi poznanici iz Subotice i bivše Jugoslavije, ističe ona i dodaje da joj je on, pored restauracije pomogao i u toku akademskog obrazovanja. -Kao na primer, kako bolje razumeti struju za osnove elektrotehnike, kako upravljati veš mašinom, ali i neke životne stvari poput baštovanstva, komunikacije sa ljudima i što je možda najvažnije, kako uživati u životu.

Za kraj našeg razgovora, na kratko se opet vratila Majstorovim mudrolijama, za koje joj je ističe, trebalo malo više vremena da ih shvati onako kako treba; “Život je kroz godine nažalost nepredvidiv i dani nam mogu biti veseli, ali i često stresni i tužni”, rekao joj je on.

Od Grge Abrahama sam za 29. ili 30. rođendan dobila plišanog medu. Začuđena, pitala sam se, šta će mi to u ovim godinama? Ali ustvari, to je bio njegov način podsećanja da bez obzira na to šta se bude dešavalo, nikada ne zaboravim kako da se igram. Da kao dete, ili odrasla osoba, ne zaboravim kako je to biti mlad i da ne odrastem, barem ne mnogo. S toga, meni je restauracija posao u kojem uživam i koji me vraća u dane koje sam provela u toj radionici. I te dane i učenje mi niko ne može oduzeti.