Krešimirov svet sitnica

Kineska poslovica kaže da je: „I skromna sreća takođe sreća. Bolje je i koliba od slame u kojoj se od srca smeju, nego palata od mermera u kojoj svi plaču“, tako vremešni Krešimir Emes, iz Đurđina, živi već godinama u svojoj trošnoj seoskoj kućici okružen mnoštvom stvari koje za neke činilo bi se u prvi mah nemaju vrednost, a njemu pak pružaju neizmernu radost što ih poseduje. Zahvaljujući hobiju sakupljanja starih stvari, u omanjem spratnom domu ovog penzionera, danas su očuvani brojni predmeti naših predaka, a neki od njih datiraju još od pre tri stotine godina.
Kada s ulice, preko tarabe, pogledate u Krešimirovu avliju, imaćete i šta da vidite. Mnoge stvari odavno su otišle u zaborav, zamenile su ih modernije tehnologije, „odbacile“ su ih novije generacije, ali sve one nekada su bile od fundamentalnog značaja za živalj s ovog prostora.Svaki deo njegovog imanja podeljen je u jednu simboličnu etapu razdoblja, poput neke vremenske kapsule koja priča priču o prošlim vremenima. Od božanskih likova iscrtanih po zidovima, preko gomile svakojakih alata nekadašnjih ratara i poljoprivrednika, do dvorišnog objekta koji čuva starovinski artefakt.
Zakoračite li u unutrašnjost kuće, prvo što će vaša čula dotaći su melodije starih pesama, bardova domaće ili strane muzičke scene, koje se nižu sa nekog od petnaestak gramofona koje poseduje, naravno urezanih u kocentričnim krugovima na gramofonskim pločama ili singlicama.
Tu su i knjige – naučne, romani, istorijske, sportski katalozi i informatori, značke, stari papirni novac i kovanice što iz Srbije, što iz okolnih zemalja, razglednice koje je dobijao od prijatelja ili pronalazio kojekuda, i brojni predmeti koji su se nekada koristili u kućnim uslovima. Svi oni nemo svedoče o životima i sudbinama ljudi iz prošlih vremena. Pretežno Vojvođana, iliti Subotičana – Đurđinaca.
Bukvalno, ovde kod mene nema šta nema. Svega imam. Ako bih brojao koliko predmeta posedujem, mada nisam nikad to radio – od najsitnijih do najkrupnijih, sigurno ih ima više od hiljadu. Porodica u kojoj sam odrastao bila je veoma siromašna. Bilo je nas desetoro dece. Dvoje je preminulo dok su bili veoma mali, pa nas je ostalo osmoro. Sve smo morali da delimo među sobom, ali i da čuvamo. Šta god da dobijemo ili nasledimo od starijeg brata ili sestre, morali smo da čuvamo, jer će posle nas to pripasti mlađem od nas. Otud i taj moj „osećaj“ za sakupljanje i čuvanje stvari. Pa makar one bile i veoma stare i nekome nevažne i beznačajne, za mene one sve imaju vrednost. Osećam se lepo što mi kuća izgleda poput nekog muzeja, ponosno će Krešimir Emes
Najstarija stvar, pored nekoliko verskih slika koju Krešimir čuva, je klupica za molitvu, za koju pretpostavlja da je jedinstvena i stara oko tri veka.
Ovo klecalo za molitvu ima najmanje od dvesta pedeset do trista godina. To se pre koristilo, kad nije još ni bilo crkve u Đurđinu ni u okolini, pa se tu klekne i moli Bogu. Dospela je do mene preko jedne lokalne porodice, koja ju je imala u kući. Oni su je koristili za molitvu. Kad su je nasledili mlađi, njima to više nije trebalo, i tako sam ja odlučio da je očuvam. Ovo je posebna prostorija, u centralnom delu mog dvorišta, koju sam namenio samo za verske „predmete“. Zato ovde ima verskih slika, raznoraznih, koje upotpunjavaju prostor oko klecala, objašnjava Emes koji nas vodi kroz svoje domaćinstvo.
Čuva on i svoje lične đakonije iz vojske, poput mašinice za brijanje i kolonjske vode iz šezdesetih, a ima i onih stvari, to jest sprava, koje su se koristile u ratovima na Balkanu.
U ovoj spravi još ima sredstva koje se u Prvom i Drugom svetskom ratu koristilo za naprašivanje vojske ili naroda. Tim sredstvom borili su se protiv vaški, ušiju, buva,… to ih je uništavalo. Najčešće ih je koristila vojska stare Jugoslavije.
Svaki kutak domaćinstva, oplemenjen je uredno složenim sitnarijama koje, kaže, opisuju duh određenog razdoblja. Penjući se stepeništem u potkrovlje, duž čitavog zida vise ručni alati, pribor za ručavanje i neobične fotografije.
Čuvam mnogo fotografija. Recimo imam jednu gde su majka, deda i unuk, ja to tako kažem, pretpostavljam da su na slici oni. Ne znam ni ko su, ni šta su jedni drugima bili, ali čuvam fotografije koje sam pronašao, grehota bi ih bilo baciti ili uništiti. Kod mene su sačuvane od zaborava.
Na jednoj fotografiji vidimo svadbu mladog para iz Đurđina, odnosno mladence. Na glavi opremljene „mlade“, kako je tradicija nekad nalagala, stoji ispleten venčić od poljskog cveća. Uz tu „crno-belu“ uspomenu, Krešimir čuva i taj venčić. Kaže, bio je spakovan zajedno s njom, u nekakvoj kesici. Sada njihova uspomena na dan venčanja stoji okačena o klin u jednoj od njegovih soba.
U svakoj sobi ja imam neko mesto za sedenje. Pa onda kad imam vremena, a imam ga jer živim sam i u penziji sam, onda šetam po kući i odredim gde ću tog dana da pijem kafu. Sednem tako „na svoje mesto“, ispijam kafu i gledam, razgledam kako to sve što imam, tu, izgleda. Razmišljam o tom vremenu koje je prikazano u toj određenoj sobi i često puta i sam odlutam tamo. Mislim o tim ljudima i njihovim životima.
Najmlađi i najbrojniji vremenski segment u Krešimirovoj „zaostavštini“ je onaj iz stare Juge.
Tu imam servisa i servisa za ručavanje. Što od moje mame, što dobijenih. Ja sam jeo iz nekih od njih ili veoma sličnih. Čuvam ovde i fotografije i magazina gde je naš najstariji đurđinski tim, iz 1950. godine. Ma, svega ima.
Za Krešimirovu neobičnu ljubav prema starinama znaju svi u selu, te nije retkost da u njegovom dvorištu „sama od sebe“ osvane neka stara stvar kojoj u prvom momentu ne zna ni poreklo, a vrlo često ni namenu. Međutim, to ga ne sprečava da istraži i svrsta je gde pripada, ili pak jednostavno odloži u nekom kutku svog doma po svom nahođenju.
Poznat je Krešimir i po tome što je veoma vešt sa rukama. Šta god zamisli, ume da napravi sam. Tako je on uspeo da obnovi jedan đurđinski izvor, poznatiji kao Purgla, koji se uliva u reku Krivaju. Nekada to beše popularno izletište za stanovnike Đurđina, a izvor je u međuvremenu prestao da teče. E, deda Emes ga je obnovio – svojim rukama i sredstvima, dok mu je u tom poduhvatu pripomogao njegov prijatelj. Kaže za dobrobit svih. Veli da vodu s tog izvora pije od 2015. godine, i samo nju, te je smatra blagotvornom.
Tako naš Krešimir Emes, Đurđinac, brine o drugima i na ovaj način, a brine i o zaostavštini jednog naroda, kroz starine – kaže dokle god je živ.