Fizikalna rehabilitacija i psihološka pomoć obolelih od malignih bolesti su ključne

Psihološka pomoć i podrška u fizikalnoj rehabilitaciji nakon terapija ili operativnih zahvata onkoloških pacijenata su ključni faktori u njihovom lečenju i vraćanju svakodnevnim obavezama i socijalnim kontaktima, istaknuto je na predavanjima koja su juče, povodom meseca borbe protiv raka dojke, održana u prostorijama Društva lekara Vojvodine u organizaciji Udruženja žena obolelih i lečenih od karcinoma dojke “Jedna uz drugu”. Predavanja su održale prof. dr Svetlana Popović Petrović iz Službe za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Instituta za onkologiju Vojvodine i asistent Aleksandra Kovač, specijalista medicinske psihologije.

Institut u Sremskoj Kamenici je, kako naglašava prof. dr Svetlana Popović Petrović, jedina institucija u državi koja se bavi rehabilitacijom onkoloških pacijenata kod svih malignih bolesti, posebno ističući program rehabilitacije kod karcinoma dojke, od preventivne do palijativne sa funkcionalnog aspekta, pa sve do psihološke i podrške radnika socijalne zaštite.

“Sa aspekta fizijatrije i rehabilitacije najčešći problem sa kojim se susreću pacijenti je bol, nemogućnost podizanja ruke, gde mi radimo na tom preventivnom aspektu. Rehabilitacija počinje drugi ili treći da nakon operacije, ali ono što je možda daleko važnije za sve onkološke pacijente je kvalitet života, tako da uloga rehabilitacije u tom segmentu je posebno značajna, jer prođe sve i terapija i susret sa dijagnozom, ali ostaju komplikacije, pre svega funkcionalne, koje se lako mogu prevenirati samo da se to podigne na viši nivo kod svih institucija koje se bave onkologijom, tako da praktično ti pacijenti mogu da se vrate sa, da li sa potpunom ili maksimalnom mogućom restitucijom i u svoju porodicu i socijalnu i profesionalnu sredinu i da se bave svim onim aktivnostima ili većinom aktivnosti koje su pre bolesti obavljali”.

Pacijenti su, kako objašnjava u početku nepoverljivi, ali posle redovno dolaze na preglede i konsultacije. “Kada pacijenti zaborave na sve terapijske procedure sa kojima vrlo često imaju neka bolna iskustva što je sasvim normalno, ali dešava se da dolaze kod nas i posle pet godina, jer te funkcionalne komplikacije nisu samo stvar terapije nego i svih drugih aktivnosti koje su vezane tokom života i mogu da se jave i tada, konkretno slučaj otoka ruke imamo i posle 20 godina od lečenja”, naglašava dr Popović Petrović.

Sa psihološkog aspekta pomoći obolelima od malignih bolesti, najvažnije je podizanje svesti o informisanosti o ovoj bolesti da dijagnoza ne predstavlja ono najgore, a veoma je važna i podrška okruženja i bliskih osoba, smatra Aleksandra Kovač, specijalista medicinske psihologije. “Pre svega samo saznanje da se boluje od maligne bolesti, najviše se ogleda u tom emocionalnom doživljaju, jer se kod nas maligna bolest na žalost još uvek veže za ono najgore. Javljaju se strah, tuga, kako i kome saopštiti. Vama neko saopštava da, ne u skorijoj budućnosti nećete moći da radite ono što ste planirali, nego već danas, sutra, da morate da trčite da skupljate nalaze, da idete na dodatne pretrage, pogotovo kada je reč o karcinomu dojke koji nema gotovo nikakvih simptoma i žene saznaju da li na mamografji ili ultrazvuku, a do danas su bile zdrave, prave i funkcionisale su. Prosto jako je teško da kolektivno obrade tu informaciju pa tek onda i emocionalno, tako da se sa dijagnozom ne suočavaju samo oboleli nego i porodica.” 

Prema njenim rečima, taj prvi period je izuzetno težak većini ljudi i zapravo samo saznanje da se boluje spada u jedan od najstresogenijih životnih događaja, a osim toga mogu se javiti i različiti problemi u zavisnosti od same osobe, vrste oboljenja i faze lečenja. “Pacijentima je uglavnom sve novo i nepoznato, jako se malo priča o recimo metodama lečenja, ljudi sami donose svoje zaključke spram onoga što su čuli, a često se o metodama lečenja koje se primenjuju, konkretno hemioterapiji malo zna, pa se pacijenti pitaju da li uopšte ilći ili ne, često se okreću alternativnom načinu lečenja, tako da tu treba jačati informisanost i uopšte povećavati svest kod obolelih. Konkretno kod bolelih od raka dojke prisutne su telesne promene, kod operacije, kada se najčešće gubi dojka koja vrlo često ima i taj psihološki i simbolički značaj kod žena, pogotovo kod onih koje su mlade, nisu rađale sve to izaziva neki novi stres i novu promenu i novi zahtev za prilagođavanje”.

Aleksandra Kovač napominje da većina onkoloških pacijenata u nekom momentu lečenja doživi intenzivan emocionalni distres, koji može da se kreće od tuge i straha, pa do nekih ozbiljnijih simptoma poput anksioznosti i depresije koji zahtevaju farmakološki tretman. “Smetnje na polju pamćenja, pažnje, koncentracije, koje mogu biti naročito izražene recimo tokom primanja terapije i neposredno nakon nje. Problemi u komunikaciji što sa zdravstvenim osobljem, porodicom, uloge u porodici često moraju da se organizuju kada su u pitanju obolele žene, kod nas su one još uvek oslonac u porodici i imaju jako puno uloga i sad u tom periodu lečenja, sve te uloge su na neki način kompromitovane, tako da tu treba postići ravnotežu i balans, adaptirati se. Dosta žena kada se završi celokupno lečenje sve dobro podnose, bore se, prolaze sve te tretmane, međutim kada završe samo lečenje, tek onda doživljavaju intenzivan stres kada treba da se vrate u socijalnu zajednicu, na radna mesta, razmišljaju o tome da li će se bolest vratiti, telesne simptome često mogu da protumače kao neku progresiju bolesti, idu na češće kontrole koje čak nisu u tom momentu ni indikovane, kako bi na neki način kontrolisale situaciju, tako da to veliki broj žena iskusi, pogotovo one koje su tu emociju držale sa strane, negirale da imaju strah, tugu, borile su se lavovski, onda tek kada se sve završi šta sad”?.

Kada je reč o psihološkoj podršci okoline, bliske osobe obolelih najčešće ne znaju kako da se postave u takvim situacijama, međutim ona je, kako ističe naša sagovornica veoma važna, jer oboleli treba da zna da na nekoga može da se osloni. 

“Najčešće nedoumice su kako pružiti podršku, šta da mu kažem, kako da se postavim, tu najčešće sredina ne zna kako da reaguje jer imate uverenje da će ta osoba možda umreti. Tu je i izbegavanje komunikacije vezane za samo zdravstveno stanje, a sa druge strane obolelom se nudi jako puno informacija ko je šta koristio od metoda lečenja, što njoj može biti opterećenje, a nekada je samo dovoljno saznanje da oboleli ima nekoga na koga može da se osloni i da može nekome da se poveri. Ako svaka četvrta osoba oboli, ako će svaka osma žena u nekom momentu imati karcinom dojke, mi moramo biti svesni da to postoji, da je među nama i da može da se desi našem bliskom prijatelju ili članu porodice, da naučimo što više o samoj bolesti, da komuniciramo i da to prihvatimo kao nešto što može da se desi svakome od nas, a ne da bežimo od toga”, zaključila je ona.