Mile Tasić: ZADUŽBINE

Imućni, odnosno materijalno bogate i svakako plemenite ličnosti u svetu gradili su i iza sebe ostavljali budućim pokolenjima vredne objekte. Zgrade, mostove, crkve, pozorišta, muzeje. U nas su svakako Nemanjići pre svih bili veliki zadužbinari široke ruke i verujućeg srca gradili zadužbine, ponajpre crkve i manastire, negujući taj kult ktitorstva i darivanja svome rodu upravo ono što je najvrednije.

Među srpskim vladarima u srednjem veku podizanje zadužbina bio je veoma raširen običaj. U Nemanjičkoj državi koja je obuhvatala gotovo tri veka, počev od rodočelnika Stefana Nemanje pa do poslednjeg cara Uroša, potom u kraljevini Mrnjavčevića i kneževini Lazara Hrebeljanovića koji je hrabro poginuo na Kosovu polju, najzad i u despotovini Stefana Lazarevića i Đurđa Brankovića, svaki se od njih starao da podigne bar jednu veliku crkvu ili manastir. Valja reći da je među njima bilo i onih koji su za života podizali i po desetak hramova. U srednjem veku, tačnije 12. i 13. veku samo vladari i njihovi najbliži rođaci su bili u mogućnosti da grade sebi zadužbine, da bi se potom podignuti manastiri mogli sa dodeljenim imanjem koje je njima pripadalo izdržavati.

Manastiri i crkve su imali pre svega praktičnu namenu da šire i učvršćuju veru u narodu. Prateći pak geografski raspored gde su zadužbine podignute uočava se da su to bile najvažnije srednjovekovne saobraćajnice pa su time imale i političku ulogu, a neke su postajale i nadgrobne crkve svojih ktitora. Neke zadužbine predstavljale su hramove u episkopskim sedištima i crkvenim upravnim centrima kao što su to Žiča i Peć, kao središta srpske arhiepiskopije, potom i patrijaršije.

Srpsko zadužbinarstvo podrazumeva zaveštanje ili poklanjanje lične imovine zadužbini, koja kroz određenu društvenu ili socijalnu svrhu nastavlja da koristi ličnu imovinu za ostvarenje namere koju je imao zadužbinar. Već smo pomenuli da zadužbinarstvo u Srba ima dugu istoriju koja seže od srednjeg veka, a svoju popularnost dobija u 19. i 20. veku, da bi tokom komunističkog perioda bila gotovo zaboravljena, a moguće i zabranjena, uz nametnuto nepoštovanje volje zadužbinara. Takvih primera imamo i mi ovde u Subotici gde su velike zadužbine koje su bogati i znameniti Srbi ostavljali svome rodu nacionalizovane, oduzimane, pretvarane u objekte nekih drugih namena i svesno zaboravljane.

Manojlović palata koja dominira centrom grada na Korzu pod brojem 8 je spomenik kulture od velikog značaja. Podignuta je po projektu poznatog subotičkog projektanta Titusa Mačkovića 1881. godine kao najamna palata Samka Manojlovića koji testamentom ostavlja nakon svoje smrti polovinu Srpskoj pravoslavnoj crkvi a svojoj supruzi drugu polovinu, koja će takođe pripasti Srpskoj crkvi nakon njene smrti. Taj prelep i raskošni ugaoni objekat koji krasi Korzo i proteže se preko Đinđićevog trga u Nušićevu ulicu crkvi konačno ostavljaju Dušan i Vladislav Manojlović koji su učestvovali na velikoj narodnoj skupštini 25. novembra 1918. godine u Novom Sadu kada se plebiscitom Vojvodina prisajedinjuje Kraljevini Srbiji. Palatu su komunističke vlasti nacionalizovale da bi nakon restitucije spratni deo objekta bio predat Bunjevačkoj matici na korišćenje.

Zadužbina Dušana Radića smeštena na današnjem Trgu republike pod brojem 16 izgrađena je po projektu Geze Kocke nastalom između 1882. i 1887. godine. Kao najamna palata okrenuta gradskoj pijaci koja se nalazila pred Gradskom kućom, tamo gde je danas park sa Plavom fontanom, služila je da u prizemnom delu budu trgovačke radnje a na spratnom prostor za duhovno i kulturno okupljanje. Dušan kao sin uglednog veleposednika završio je prestižne škole u Budimpešti i Beču, oženio se Olgom ćerkom poznatog srpskog pisca Jakova Ignjatovića iz Sent Andreje i sam započeo da se bavi poslovima. U vreme Prvog svetskog rata biva sa mnogim Srbima odveden u kazamate Kečkemeta gde poboleva i umire 1916. godine. Sahranjen je u Subotici a svoj imetak ostavio je Srpskoj pravoslavnoj crkvi da se po testamentalnoj odluci prizemni deo objekta i nadalje koristio u trgovačke svrhe radi prikupljanja sredstava, te da se spratni deo koristi za negovanje srpske duhovnosti i kulture. U vreme komunističke vlasti objekat Zadužbine Dušana Radića biva nacionalizovan i pretvoren u drugu delatnost da bi tek 1994. godine restitucijom bivao vraćen Srpskoj crkvi.
Testamentalnu želju Radićevu o negovanju duhovnosti i kulture na spratnom delu objekta zadužbine danas sprovodi Srpski kulturni centar „Sveti Sava“.

Na Dušanovu zadužbinu naslanja se i ugaona jednospratnica brata mu Jovana Joce Radića koja se sa Trga republike proteže potom u ulicu Dimitrija Tucovića. Sličnu sudbinu je i Jovan imao kao i brat mu Dušan te u Prvom svetskom ratu kao Srbin dospeva u zatvor u Kečkemetu. Uspeva da se izbavi 1916. godine i da potom sa suprugom Milicom, rođenom Sarajlić utemelji zadužbinu kojom će rukovoditi Srpska crkva, u kojoj je između ostalo i pomenuta palata.

Na delu Trga republike poznatijeg kao Mali Korzo proteže se i dominira Ostojić palata u kojoj je od 1891. godine bila smeštena i Srpska pravoslavna crkvena opština. Jovan Ostojić ugledni trgovac i zemljoposednik sa svojom suprugom Terezijom, rođenom Zozuk bio je osnivač jedne od najvećih srpskih zadužbina u južnoj Ugarskoj. Između ostalog izgradili su 1881. godine Ostojić kapelu na pravoslavnom groblju kod Dudove šume koje danas predstavnja nepokretnoo kulturno dobro i spomenik kulture. Kapela je posvećena Velikomučeniku Svetom Georgiju, a izgrađena je po projektu Titusa Mačkovića. U njoj su pohranjeni zemni ostaci zadužbinara Jovana i Terezije.

Iza sebe je zadužbinu ostavila i bogata Subotičanka Marija Vojnić Tošinica. Zgrada koja se protezala od Segedinskog puta prema unutrašnjosti oštećena je bila u savezničkom bombardovanju da bi potom unekoliko bila skraćena zbog izgradnje Ekonomskog fakulteta. Zadužbina je bila namenjena devojčicama bez roditeljskog staranja što je odražavalo želju i nesebičnu brigu i plemenitost same zadužbinarke prema napuštenoj deci. Ovaj dom je i nakon Drugog svetskog rata jedno vreme vodio brigu o devojčicama bez roditelja sve dok država nije preuzela tu brigu. Danas je zgrada Zadužbine Marije Vojnić Tošinice između Ekonomskog fakulteta i studentskog doma.
Konačno, ako pogledamo sjajne vitraže u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja ove godine, kao najstarija u gradu obeležava i tri veka od izgradnje, u donjem delu vitraža pročitaćemo imena onih koji su darivali ove umetničke radove.
Zakon o vraćanju imovine i obeštećenju u našoj zemlji donet 2011. godine ima za cilj da vrati imovinu i obešteti vlasnike, koju su komunističke vlasti oduzimali pod parolom nacionalizacije i tako ispravi nepravdu. I pored zakonskih obaveza život je u velikoj meri promenio vlasnika, korišćenje i namenu zadužbina te je ispravljanje u nekim slučajevima veoma otežano i komplikovano. Ipak ohrabruje činjenica da se pojedinim zadužbinama vraća i vlasništvo i što je takođe vrlo bitno da se vraća i namena upravo onako kako su to u svojim ostavinskim pismima zadužbinari zahtevali.