Nela Skenderović: “Svetu i čovečanstvu ne trebaju kopije”

Naša sugrađanka Nela Skenderović se multidisciplinarno bavi umetničkim radom. Dugi niz godina bavila se novinarstvom, a trenutno piše poeziju, kao i pesme za muziku. U slobodno vreme bavi se fotografijom, a imala je priliku da obučava decu u sviranju tambure, jer ju je i sama učila tokom rada u Subotičkom tamburaškom orkestru. Tiha i povučena, ali uvek srdačna, njoj u čast u HKC “Bunjevačko kolo” 21. marta biće organizovano veče pod nazivom “NELA – čežnja za susretom”.

Počeci njenog bavljenja pisanjem vezani su za subotički dvonedeljnik “Žig” koji je izlazio od 1994. do 2001. godine,  čiji osnivač i urednik je bio Vojislav Sekelj, književnik i novinar, koji je okupljene oko ovog lista kako kaže, podsticao na pisanje. Tako sam za Žig pisala članke i tekstove, osvrte, posebno na kulturne događaje, a ponekad i neke svoje prozne zapise. Izražavanje u pisanoj formi mi nije bilo strano niti teško, a u Žigu sam sticala i iskustvo i vežbala se u novinarskom zanatu, u dobronamernom i prijateljskom okruženju, kako urednika Sekelja, tako i svih saradnika. Uz posao koji sam tada imala kao agronom, pisanje je bilo forma druženja, aktivno i zabavno provedenog vremena, ali i sticanje novih znanja i veština, ističe Nela i dodaje da tada nije razmišljala o tome da bi se nekada mogla baviti pisanjem, ali nakon što je Žig prestao da izlazi, njena interesovanja su se okrenula ka muzici i radu s decom, pa je u Đurđinu, Tavankutu, Maloj Bosni, Bajmoku, a jedno vreme i u Bačalmašu u Mađarskoj u kulturno umetničkim društvima radila na učenju dece i mladih sviranju tambure. Početkom devedesetih godina kreće moj angažman i u vođenju hora u HKPD Matija Gubec u Tavankutu, a takođe i pri katoličkoj crkvi Isusova uskrsnuća u Subotici. Nakon što je osnovana NIU Hrvatska riječ 2002. godine, povremeno pišem za ovaj list, što se nastavlja i danas. Od pisanih medija izdvajam i saradnju sa Novim subotičkim novinama za koje sam pisala nekoliko godina.

Po povratku sa studija Nela Skenderović učlanila se u Subotički tamburaški orkestar i nekoliko godina svirala tamburu. Veliki uticaj na nju tada su imali Mira Temunović, koja je vodila omladinski orkestar i bila saradnik Stipanu Jaramazoviću, kao i tadašnji dirigent Zoran Mulić, koji joj je svojom harizmom, znanjem i energijom, dodatno otvorio neke procese i tokove u životu. “Naoružana voljom, željom, podrškom Stipana Jaramzovića, kao i iskustvom sviranja tambure, učenicima koji su bili zainteresovani za sviranje tambure u okolnim mestima, pokušala sam preneti ljubav, preneti iskustvo da je muzika kao tok života, ne prekida se, a sitne greške toj velikoj sili životnog, odnosno muzičkog toka ga ne remete. Inspiracija je tu uvek iz života, za nju su potrebni i unutrašnji, isto kao i spoljašnji izazovi i motivi. Ostalo mi je sećanju ono što je Praslin (Piglet) rekao u knjizi „Wini the Pooh“ kada su ga pitali kako on to piše pesme, odakle mu to. On je odgovorio da pesme ne možemo sami dostići i dohvatiti, mi samo možemo otići onamo gde one nas najlakše dohvate. To mi se čini vrlo istinitim i moje iskustvo je da se inspiracijom ne može komandovati, već samo omogućiti joj da nađe svoj put kroz mene.

Poeziju i književnost je kako naglašava oduvek volela, takođe voli i da čita, pa je svoje prve poetske i prozne pokušaje načinila za vreme srednje škole i studentskih dana. Ističe da je imala želju da se izrazi preko poezije, a ni neka vrsta proznih tekstova joj nije bila strana. “Sve to je ostalo u nekom prijateljskom krugu, nisam objavljivala, bila sam zadovoljna kada mi se činilo da je to što sam napisala dobro i imala sam druge angažmane koji su zahtevali posvećenost i vreme. Novi izazov se pojavio kada je osnovan Festival bunjevački pisama. Na poziv i podsticaj Vojislava Temunovića i dr Marka Sentea, osnivača i organizatora Festivala, Nela je pisala kompoziciju za prvi festival 2001. godine, a pošto je imala iskustva u radu sa učenicima koji su učili svirati tamburu, ponekad je trebalo napraviti note za više tamburaških instrumenata za orkestar i takva vrsta rada joj je dodaje, postala motivišuća. Tako sam za taj prvi festival napisala osim teksta i muziku kao i aranžman za tamburaški orkestar. Svake naredne godine, gotovo desetak godina, pisala sam za festival uglavnom tekstove i muziku i radila aranžmane. Nekad sam pisala i na muziku drugih autora, kaže naša sagovornica.

Pisanje tekstova i pesama su za mene na jednoj strani, a novinarski rad na drugoj. Pesme su nastajale po inspiraciji, zbog nekog unutrašnjeg i vanjskog miljea, zbog neke potrebe, želje da nešto kažem, želje da se nešto u meni uobliči. To je slobodan rad, za mene je važno bilo da prepoznam te unutrašnje porive i da odgovorim na njih, jer su oni nešto što je angažovalo moje sposobnosti da se na svetlost dana iznese taj uobličeni proces. Svakako da mi je taj stvaralački rad predstavljao uživanje i pored toga što zna biti zahtevno potpuno slediti svoj unutrašnji glas i ne odustati dok taj glas ne dobije svoj pravi zvuk. Nasuprot tome, novinarski rad je predstavljao posao. Pisala sam o raznim temama i u različitim rubrikama. Takvo iskustvo sam imala u Subotičklim novinama kao i na radio Subotici. Neke teme sam lakše radila, neke su mi predstavljale teškoću, ali sam vrlo zahvalna za taj period svog života jer neprimetno, radeći iz dana u dan, stekla sam neke veštine, proširila vidike, imala priliku susrećući se s raznim ljudima i da svoje stavove u vezi mnogo toga jasnije definišem.

Jedan period radila je i na Radio Mariji, što joj je takođe donelo jedno novo iskustvo, imajući u vidu da je reč o radio stanici čiju okosnicu programa čini verski sadržaj, gde veliku ulogu volonteri koji aktivno učestvuju u programu, molitvama koje se snimaju svakodnevno, u tehničkoj podršci kod prenosa misa i drugim poslovima emitovanja programa. Zbog svega toga, rad u Radio Mariji mi je bio zanimljiv, ali osim posla obogatilo me je i svakodnevno druženje i saradnja kako sa volonterima i svim saradnicima, tako i sa kolegama iz mađarske redakcije i kolegama koji pripremaju program Slavoslovlje u okviru pravoslavne crkve, jer svi oni dele istu frekvenciju na kojoj se program emituje”.

Rad Nele Skenderović priznat je i kroz nagrade, a najdraža joj je ona koju je dobila za najbolju autorsku muziku za film “Čipka” Zvonimira Sudarevića na Međunarodnom festivalu amaterskog filma „Žisel“ u Omoljici. Još veći podsticaj za dalji rad mi je bila nagrada za najbolji aranžman na prvom Festivalu bunjevački pisama 2001. godine, a posebno ističem prvu nagradu stručnog žirija na trećem Festivalu bunjevački pisama. Tokom godina dobijala sam i nagrade na ovom festivalu za tekstove, ali najvećom nagradom smatram što sam kroz sve to obogatila svoj život životima drugih ljudi i što sam uspela biti kreativni deo društva u kojem živim.

U HKC „Bunjevačko kolo“ u utorak, 21. marta od 20 časova na Svetski dan poezije, biće organizovano veče posvećeno dosadašnjem radu naše sagovornice po nazivom “NELA – čežnja za susretom”, a o programu koji je pripremljen kaže da će biti veoma zanimljiv. “Biće poezije, recitovanja, razgovora, emitovaće se neki snimci s koncerata, biće muzičkog programa, a uz sve to na platnu će se smenjivati fotografije koje su mi drage, a koje sam pravila tokom godina iz hobija se baveći fotografijom. Pozivam sve koje zanima ovakav vid kulturnih događanja da dođu, želja nam je prirediti jedno opušteno veče u kojem će se moći uživati. Planovi su joj kako kaže i dalje slediti taj unutrašnji glas kojem smatra da je dužna odgovoriti. Moj je zadatak napraviti mesta za to, boraviti tamo gde te pesme mene mogu najlakše naći, kao što je rekao Praslin i negovati taj izraz u svemu onom u čemu on sam želi živeti.

Mladima koji se bave sličnim opredeljenjem poručuje sledeće: Iako smo opterećeni raznim izazovima današnjice, svi trčimo, nemamo vremena, prva preokupacija nam je da običan svakodnevni život uspemo nekako zaokružiti, zaista vredi izraziti sebe na načine koji nas privlače. Svetu i čovečanstvu ne trebaju kopije, zato je vredno sve ono čemu neko posveti sebe. To neće uvek biti odobravano, možda neće biti podrške, neće biti lako, ali svi smo jedinstvena bića i ima u svakome nešto što niko drugi ne bi mogao uraditi. Zato, samo napred, nikad nazad”.