Naš sugrađanin Goran Džavić golubarstvom se bavi pune 53 godine

Subotica je poznata po golubarstvu i dan danas se svrstava među mesta sa najvećim brojem odgajivača ovih pernatih životinja. Tradicija koja traje dugi niz godina prenosila se sa kolena na koleno, a tako je bilo u slučaju našeg sugrađanina. Goran Džavić je treći u svojoj porodici koji se bavi ovim hobijem, a pre njega su to činili njegov otac i deda. “Deda me je sa tri godine vodio na tavan da hranim golubove, a od svoje pete godine sam imao svog goluba, to je bio subotički “čukloš” – plavi srcasti golub, on je nastao ukrštanjem plavog i belog goluba, a u Subotici je prisutan preko 70 godina”, počinje svoju priču Goran i dodaje da je za 50 godina othranio preko 300 jedinki, najviše pomenutih čukloša sa kojima se bavio skoro 45 godina. “Posle sam to prepustio Draganu Ivković Ivandekić, nakon čega sam prešao na crno – bele. Inače, moram da kažem da je pravi subotički golub bio skoro crn, retko koji od njih je u krilima imao nešto belog pera. Veliko znanje o golubovima naučio sam od mog tetka i oca. Oni su me uveli u svet golubarstva i pored njih sam zavoleo ovaj hobi“.

Kako objašnjava, na ovom podneblju se gaji veliki broj vrsta ovih pernatih ljubimaca, a najčešći su žuti golub, šargа, vereš, dereš, tikreš, tipler, čukloš, poštar i kratkokljuni somborski ukrasni golub. Tu je i vrsta fekete koji mogu biti sportski, tzv. subotički srcasti kružni letač i ukrasni golub koji ne leti, već služi samo za uzgoj. “Ovi golubovi imaju iste karakteristike, crno – belo perje, a postoji i plavi golub koji se zove fekik. Sportski takmičarski golub je golub pismonoša i beli golubovi, tzv. tipleri. Kod poštara je najbitnije da, kada se spusti na stazu što pre stigne kući, dok se kod belih golubova gleda dužina, visina leta i nevidljivost u oblacima, a to se smatra najboljim parametrom. Pojedini odgajivači u Subotici drže i srpske golubove, kod njih se prave grupe od najviše 10 golubova i tu se takođe gleda dužina leta, dakle da leti maltene čitav dan i da bude u vazduhu što duže”.

Subotički golubari su se još pre 150 godina počeli baviti uzgojem “subotičkih srcastih golubova”, ukrštanjem turskog i poljskog goluba, a posle duge selekcije dobijen je predak subotičkog goluba, kao i predak subotičkog kružnog letača. Ova rasa nastala je pedesetih godina prošlog veka, ukrštanjem sa mađarskim kratkokljunim golubom, a tokom sedamdesetih godina, odgajivači ove rase su izvršili ukrštanje sa poljskim i ruskim kratkokljunim golubom, te je osamdesetih dobijen sadašnji izgled.

Goran ističe da je za ukrasne golubove najbitnije da imaju što manje grešaka u izgledu, odnosno srazmerna krila, pera u bojama koja treba da budu simetrična sa obe strane i lep oblik glave. Draž ovog segmenta golubarstva je takmičenje između odgajivača da se svaki od njih potrudi da othrani što lepšeg goluba. “To je neka vrsta prestiža ili rivaliteta, da svako od nas u vrsti ili rasi koju drži postigne da npr. ima 10 jednakih golubova, što je jako veliki uspeh. Međutim, moram da kažem da ne postoji golub koji nema grešku, a on se ocenjuje sa ocenom šampion 95. Sa 96 i 97 bodova se ocenjuje extra golub, a titula ekselencije se dobija sa 97 poena ili bodova, a to je golub bez greške. To su naši golubari nosili na takmičenje u Lajpcig gde je golub dereš osvojio 97 poena. Sa 18 godina sam za tri goluba dao jednu čitavu platu, kako bih osvežio leglo. To je jedna od najvećih investicija koju sam uložio u njih. Sa tim golubovima sam obnovio leglo koje i dan danas postoje, dakle 50 godina“.

Ovaj Subotičanin osvajao je brojne nagrade na takmičenjima. 1996. godine dobio je priznanje za jednog od najlepših golubova izložbe, a sa vrstom fekete nagrađen je 2013. i 2014. u kolekciji šest golubova, dok je na takmičenju u Novom Sadu, sudijski žiri njegovu kolekciju od četiri goluba ocenio sa ocenom 94. Osim toga nizale su se i brojne plakete, priznanja i pehari. Kaže da je za razliku od ranijih vremena, golubarstvo sada dosta skup hobi. “Zahtevnije je i ljudi treba mnogo više sredstava da ulažu. Nekada se znala osnovna ishrana golubova, to je bio kukuruz, suncokret, žito ili metlarski sirak. Danas je širok spektar hrane, veliki izbor semena, a što je to seme kvalitetnije, golubovi postaju izbirljiviji i slabiji im je imunitet. Problem su i sve učestalije bolesti, pa se dešava da golub kojeg dugo gajite i u njega ulažete sve nade, ugine za 24 sata. Veliki izdatak su i sami lekovi. Sve je manje i kupaca golubova, svega nekoliko ljudi u Subotici kupuje kvalitetno othranjene jedinke. Nažalost, svi stariji golubari koji su se čitav svoj život bavili ovim hobijem više nisu sa nama. Mislim da će veliki broj ljudi polako početi da odustaje od svega toga. Nekada je samo u jednoj ulici znalo biti od petnaest do dvadeset odgajivača sa velikim brojem vrsta golubova, a danas svega nekoliko ili nijedan“, kaže on.

Prema njegovom mišljenju, golubarstvo je blizu izumiranja, najviše kada je reč o ukrasnim golubovima koji su složeni za odgajanje, a sve manje odgajivača se bavi uzgojem sportskih jedinki jer im je kvalitet značajno opao. “Mi svi imamo golubove, ali to nije kvalitet kao ranije, sem pojedinaca koji imaju poduži radni staž sa ovim životinjama. U okolini Bajskog puta najmlađi golubar ima 30 godina, nažalost mladi nisu zainteresovani za ovaj hobi, pa samim tim nema ko ni da nasledi, nema interesovanja i izazova jer je skup sport. Da bi se odgajio jedan kvalitetan golub, potrebno je puno odricanja i rada, a na to se danas retko ko odlučuje”.

 Goran Džavić je odnedavno penzioner, pa slobodno vreme provodi u društvu svojih pernatih ljubimaca. Kako kaže, golubovi umeju da budu veoma zahvalni, jer svu pažnju i ljubav koju im pružite oni vrate na razne načine. “Golubovi su za mene jedna velika ljubav, jeste da su i obaveza, ali ima smisla i ja nikada neću prestati da se bavim ovim hobijem”, zaključuje on.