Mlada Subotičanka, jedina u Srbiji pravi unikatne šajkače po meri

Osim opanaka i jeleka, srpska tradicija odevanja je nezamisliva bez šajkače. Pored toga što je kroz nju „proštepana“ tradicija, danas se šije i po poslednjoj modi. Jedna od najmlađih, ali i jedina u našoj zemlji, koja to pravi na ovakav način je naša Subotičanka Mirjana Pasku.

Tradicionalni srpski odevni predmet – šajkača. Već nekoliko vekova unazad, ona je mnogo više od obične kape. Ona je oblik prkosa, hrabrosti, inata, krajnje o kakvom je simbolu reč najbolje svedoči to da se za nju kaže da se nikome na svetu ne skida, sem pred Bogom u crkvi. E, takva kakva jeste, skrojena za svaku priliku, danas se međ’ narod vraća kao modni detalj i to zahvaljujući našoj sugrađanki. Mirjana Pasku, već dve godine radi posao koji voli i u kom se pronašla, a pored toga joj je izuzetna čast što svojim zalaganjem ujedno i čuva nacionalnu tradiciju.

Za vreme korone sam nažalost ostala bez posla. Nisam znala šta da radim, ni odakle da počnem. U razgovoru sa porodicom, sinula je ideja o realizaciji poslovnog poduhvata koji je stajao zaturen „u fioci“, i to čitavih osam godina. Pre toliko godina, na zahtev mog svekra napravila sam svoju prvu šajkaču. Njegova želja je bila da pokušam da je napravim, jer je on neko ko oduvek nosi šajkače, a nigde nije mogao da nađe da kupi novu. Ispunila sam mu želju i napravila dvoperku, kvalitetnu, po njegovim merama. Nakon osam godina, ponovo sam sela za šivaću mašinu i tako je to sve i počelo, da pravim svima po merama. Zapravo jedina sam u Srbiji, i najmlađa, koja to tako pravim, priča preduzetnica Mirjana Pasku.

Mirjana je karijeru sa šivenjem započela odmah nakon srednje škole, gde se školovala za modelara odeće. Potom je narednu deceniju radila u struci, stičući iskustvo i praksu, što joj kaže sada mnogo znači u njenom biznisu. Ipak, o šajkačama, ona ranije gotovo da ništa nije znala, te joj je trebalo više meseci da uđe u „štos“. Sada ih, svojom kreativnošću i veštim rukama izrađuje od najrazlačitijeg materijala, po svačijem ukusu i meri. Koliko je savladala ovaj zanat govori i to da joj je za izradu jedne dvoperke, potrebno oko tri do četiri sata.

Pre o šajkačama nisam znala ništa. Sve do momenta dok me svekar nije zamolio da mu sašijem novu. Za model sam tada, naravno, upotrebila njegove stare šajkače, gde sam ih skroz rastavila i pokušala da vidim kako se prave. Jasno je da nisam uspela odmah, niti iz prve, trebalo mi je šest meseci da ja to napravim na svoju ruku, da meni bude najlakše i da nema nekih dodatnih kartona  nego da je to sve sam materijal. Zato sada svaka šajkača koju izradim, pa kad se uhvati u ruku, oseti se i vidi da je to od kvalitetnog materijala, da je kvalitetno urađeno. Moje šajkače nisu obične, one su unikatne i svaka ima svoju priču, mada izrađujem i klasične. Inspiraciju pronalazim u meni omiljenim radnjama za trikotažu. Tamo odem i satima razgledam i osmišljam u svojoj glavi šta bih ja od toga mogla da uradim. U svaku koju napravim, ostavim deo sebe, zato su mi sve drage i ponekad mi je teško da se odvojim od njih, ali mi je lakše jer znam da će da ode u dobre ruke i da će mušterija biti prezadovoljna. Ove šajkače koje izrađujem mogu da se nose svakog dana, da se peru, a mogu i da se nose kao modni detalj. Zašto da ne, ako Francuzi nose šešire ili beretke, a Amerikanci kačkete, zašto mi u celoj Srbiji ne bismo nosili šajkače kao modni detalj?“, pita se Mirjana, a ujedno ostavlja i nas u razmišljanju o dobroj ideji. Tražene su šajkače, priča ova mlada preduzetnica naveliko, te ih pravi po želji za raznorazne prilike, proslave, krštenja, svadbe i slično, i šalje po celom svetu, budući da narudžbi ima i van Srbije.

U protekle dve godine, koliko imam firmu, prodala sam preko tri stotine šajkača, a s obzirom da sam ja još početnik, za mene je to veliki uspeh i nadam se da će to da zaživi još više. U međuvremenu sam i sama zavolela šajkače i poželela da je nosim. Tako sam i shvatila da treba da počnem da pravim šarene šajkače, i nazvala sam ih  „šajkačice“. Za sada su najviše zainteresovani muškarci, za te klasične šajkače, ali bih volela da žene budu malo smelije i da nose moje šajkače. Rekla bih da je ovo jedna lepa kruna na glavi svake devojke i da tako na pravi način možemo da pokažemo da smo drugačije. Recimo ja volim kada se neki put sredim, pa stavim šajkaču i prošetam Suboticom – reakcije budu fantastične i pozitivne, jer je nesvakidašnje.Osim što se dive nesvakidašnjem izgledu, jedne mlade i drugačije dame, Mirjanin trud je prepoznala okolina, ali i Ministarstvo privrede – dodelivši joj sertifikat za autentičnost proizvoda, odnosno onaj koji tvrdi da se njene šajkače smatraju proizvodima domaće radinosti.

Subotica je poznata kao multinacionalna sredina, te mi je drago što sam dobila podršku od Subotičana, u smislu da ne gledaju na šajkaču kao na neku nacionalnu kapu, nego na nešto što može biti za svakoga. Ima i do toga što sam im ja podarila taj unikatni duh, pa su šarene i vesele, za sve generacije, kroz osmeh će Mirjana Pasku.Naredni korak joj je da obezbedi sebi radnju, po mogućnosti u centru grada, gde će biti vidljivija turistima, a nada se i šire.

Trenutno radim od kuće, tu mi je šivaona. Volela bih da moj rad bude vidljiviji, prvenstveno u mom rodnom gradu. Želja mi je da imam svoju radnjicu gde ću premestiti radni prostor i gde će moći svako da dođe i poruči šajkaču, a ja da uzmem mere, kupac da izabere dezen i tako dalje. To mi je cilj. Tu bi mogli turisti da svraćaju i da im šijem šajkače, da ih kupuju kao poklon ili suvenir koji će poneti iz Srbije. Ideja mi je takođe da u nekoj budućnosti pravim šajkače za naše stjuardese. Zašto one ne bi nosile šajkače umesto onih njihovih kapica? Svaka bi imala svoju, po meri. Time bi se pomoglo meni kao starom zanatu, a ja bih vrlo rado šila za njih. Mislim da bi cela Srbija bila ponosna na to što one nose šajkače i tako dočekuju i ispraćaju putnike, otkriva naša sugrađanka. Ponosna je Subotica na našu Mirjanu Pasku, koja je primer svima, a naročito mladima da je sve u životu moguće uz upornost, predan rad, trud i veru. Nisu složni Srbi o poreklu šajkače, dok mnogi tvrde da ova kapa potiče iz srca Šumadije, ili centralne Srbije, drugi kažu da joj istorija datira od sredine 19. veka na teritoriji današnje Vojvodine, odnosno nekadašnje Austrougarske. Reč šajak, odnosno čoja domaće izrade, slična suknu, potiče od turske reči, na ruskom čajka znači galeb, pa šajkača predstavlja, ustvari, stilizovani oblik ove najpoetičnije ptice. Šajkača je „preživela“ i oba Balkanska, i Prvi i Drugi svetski rat, te tek nakon 1945. godine i dolaska socijalističkih vlasti zamenjena je u Jugoslovenskoj armiji takozvanom „titovkom“. Bilo kako bilo, šajkača je naša, i čast ju je nositi kao simbol ili pak kao unikatni modni detalj.

Momo Kapor o šajkači

„Ni jedna kapa na svetu nije kao šajkača u stanju da već na prvi pogled, otkrije karakter i raspoloženje onoga ko je nosi na glavi! Natučena na obrve, kao na čuvenoj ratnoj fotografiji „Izviđač”, šajkača je znak opreza i opasnosti, a otkriva i preku narav svoga vlasnika. Nakrivljena na jedno uvo, odaje njegovo bećarsko raspoloženje, sklonost piću i lumpovanju, spremnost da se prepusti preteranim osećenjima, obesti i dertu. Zabaci li je vlasnik na potiljak – eto skrivenog kabadahije ili čoveka u nedoumici, koji se sprema da obavi neki pretežak posao. Prevelika šajkača, koja pada na klembave uši govori o nebrizi vlasnika koji je digao ruke od sebe, o mirenju sa neimaštinom i nailazećom bedom. Bože, kakvih li sve šajkača nema u Srbiji! Izgužvanih, oznojenih, ulepljenih, izbledelih od kiša i vetrova, žege i snega; novih, novcijatih (koje se nose na slavljima ili iz prkosa), drčnih i uspravnih, što na glavama stoje izazivački i onih, skljokanih od tuge i žalosti, koje pokrivaju glavu poput sletele utučene ptice umornih, sivih krila… U šajkači se nose tek izležena jaja i obrane kruške za goste iz grada. Iz šajkače se, kad nema ničeg drugog, zahvata voda sa izvora. Šajkačom se briše znoj sa čela na njivi. Za nju se zatakne dugo očekivano pismo od sina iz vojske, da vidi čitavo selo! I poziv za sud. U tu kapu sa duplim stranama koje se zimi spuštaju preko ušiju, leti se zadene cvet ili odloži dobijena cigara (za posle). U vreme rata, zna se, u šajkači mora da stoji igla i smotak konca, ako slučajno otpadne dugme od šinjela. Kuda će kupljeni loz, nego u šajkaču? Kada lumpujemo, za šajkaču zatičemo krupne novčanice dragačevskim trubačima! I ubacujemo u nju koji dinar prosjaku pred crkvom. Šajkača je, inače, najtrpenjivija kapa na kugli zemaljskoj; ona mirno podnosi i druge kape, koje joj rade o glavi koju pokriva. Ma kakve joj značke kačili – kokarde, mrtvačke glave ili petokrake, ona je, ipak, najlepša, kada je bez ikakvih oznaka. To je zbog toga, što je šajkača mnogo starija od politike. I mudrija. I dugovečnija. Trajnija…”