Anoreksija i bulimija – poremećaji opasni po život

Anoreksija i Bulimija pripadaju grupi koja se u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti 10 definišu kao poremećaji ishrane. Najčešće se javljaju kod devojaka u adolescenciji i mladih žena, ali i kod dečaka i mladih muškaraca, kao i žena u reproduktivnom periodu. Prema statističkim podacima, oko 90 odsto obolelih pripada ženskoj populaciji.

Kako za Subotica danas objašnjava dr Gordana Inštitoris Pribić, lekar specijalista psihijatrije, Anoreksija se manifestuje značajnim  gubitkom u telesnoj težini koja je niža od one očekivane za uzrast, strahom od debljine, izmenjenom slikom o svojoj težini i  sopstvenom telu.

Mlade devojke značajno smanjuju unos hrane do gladovanja, biraju specifične namirnice, broje kalorijski unos hrane, intenzivno vežbaju. Gubitak menstruacije, različiti metabolički poremećaji, suva koža, suva usta, zamor, opadanje kose, atrofija mišića su česti, a može doći do gubitka još veće telesne i koštane mase i slabljenja srčanog mišića, što  može dovesti  i do smrtnog ishoda u teškim slučajevima. Dolazi do poteškoća u porodičnim odnosima i sa vršnjacima i emocionalnih izmena.

Psihički i bihevioralni simptomi anoreksije su striktan prehrambeni režim poput dijete ili posta, preterano vežbanje, okupiranost hranom koja ponekad podrazumeva pripremu složenih obroka za druge, ali ne i njihovu konzumaciju, preskakanje obroka i odbijanje jela, konzumacija samo „sigurnih’“ namirnica sa niskim udelom masti i kalorija, često merenje telesne težine, prekrivanje delova tela velikim odevnim komadima, socijalno povlačenje, razdražljivost i smanjena želja za seksom. Određeni ljudi mogu imati genetsku predispoziciju ka perfekcionizmu, osetljivosti i upornosti, što su sve osobine povezane sa anoreksijom. U nekim slučajevima bolest je nasledna, a neuroendokrina deregulacija je takođe jedan od uzroka bolesti, jer promenjeni signalni molekuli, pomoću kojih se odvija komuniciranje između creva, mozga i masnog tkiva, mogu doprineti patogenezi bolesti, prekidanjem regulacije gladi i sitosti. Takođe, pojedini anoreksičari mogu imati opsesivno-kompulzivne osobine ličnosti, zbog kojih im je lakše odustajati od hrane i pridržavati se striktne dijete, iako su gladni. Vrlo često se radi i o anksioznim poremećajima i osećaju nezadovoljstva u sopstvenom telu, kao i konstantnom stavu da su „predebeli“.

Bulimiju karaterišu napadi preteranog uzimanja veće količine hrane u kratkim vremenskim intervalima, nakon čega sledi namerno izazvano povraćanja, čime se pokušava uspostaviti kontrola nad telesnom težinom. Često se koriste laksativi i diuretici, osobe su preokupirane  telesnom težinom i izgledom, a najčešće imaju normalnu telesnu težinu. Uzimanje velikih količna hrane se obavlja u tajnosti i radi se najćešće o slatkišima, hlebu, čokoladi. Takođe, prisutan je doživljaj krivice i stid. Oba poremećaja mogu biti udružena sa drugim psihičkim poremećajima kao što su depresija, anksiozni poremećaji, opsesivno-kompulsivni poremećaj, zloupotreba alkohola i drugih suptanci. Samopovređivanje i suicidalne misli ili pokušaji su takođe uočeni kod obolelih, ističe dr Inštitoris Pribić i dodaje da nije tačno poznat uzrok poremećaja ishrane, a kao vodeći navode se biološki i kulturološki činioci, npr. u vidu nametanja poželjnog izgleda mladih, anoreksičnih modela, emocionalni i porodični činioci, izloženost nepovoljnim ili stresnim događajima, karakteristike ličnosti. Procena je da od poremećaja ishrane boluje između pet i šest procenata ukupne populacije.  Kako naglašava naša sagovornica, tok poremećaja ishrane je dugotrajan, lečenje je zahtevno, a u teškim slučejevima je neohodno i bolničko lečenje.

Ono zahteva multidisciplinaran pristup, u zavisnosti od težine kliničke slike se kombinuje simptomatska terapija medikamentima, uz posebno koncipiranu ishranu i praćenje telesne težine. U lečenje se uključuju endokrinolog, nutricionista, psihijatar i psiholog. Porodica je od ključnog značaja u lečenju poremećaja ishrane, pa je porodična terapija jedan od preduslova za uspešno lečenje. Neophodno je informisati i članove porodice i obolelu osobu o posledicama poremećaja, a podrška okoline, iskrenost, ljubav i saznanje da nisu prepušteni sami sebi je važno za povoljniji ishod lečenja, zaključuje dr Gordana Inštitoris Pribić.

Kako bi sprečili debljanje, ljudi koji pate od anoreksije najčešće striktno kontrolišu unos kalorija kroz različite načine – povraćanjem nakon jela, zloupotrebom laksativa, dijetalnih pomagala, diuretika ili klistira. Takođe, ako se unos kalorija premašuje, nastoje ih izbaciti ekstremnim vežbanjem. Bez obzira na to koliko kilograma su izgubili, strah od debljanja i dalje je prisutan. Kod anoreksije nije reč samo o hrani, jer ona je izuzetno nezdrav, a vrlo često i opasan način pokušavanja suočavanja sa emocionalnim problemima. Anoreksičari često izjednačavaju mršavost sa samovrednovanjem.

Ukoliko ne leči ili ako lečenje ne uspe, Bulimija može biti pogubna po život osobe. Imajući u vidu se radi o psihičkom i fizičkom stanju, vrlo ju je teško kontrolisati. Neke od mogućih zdravstvenih problema uzrokovanih bulimijom su; zatajenje bubrega, srčani problemi, problemi sa zubima i desnima, zatvor, dehidracija i elektrolitna i hemijska neuravnoteženost.

Kako prepoznati bulimiju?

S obzirom na to da osobe koje boluju od bulimije mogu biti normalne, ili čak prekomerne težine, ovaj poremećaj u ishrani je puno teže ustanoviti. Osobe koje boluju od bulimije imaju intenzivan strah od gojaznosti, izrazito su nezadovoljne težinom i oblikom svog tela, često izmišljaju razloge za odlazak u kupatilo odmah nakon obroka, konzumiraju isključivo niskokalorične namirnice (osim tokom prejedanja), provode većinu svog vremena vežbajući ili pokušavajući da potroše kalorije i povlače se iz društvenih aktivnosti, posebno onih koje uključuju hranu.