Čoban i stado – posao snova

Oni koji se upute pravcem od Kanjiže ka Novom Kneževcu, kraj puta, neretko mogu videti čobanina koji okružen stadom ovaca lagano korača okolnim dolmama. Taj čovek je Subotičanin Janoš Kuktin, koji se s ponosom, kako veli, čobanskim poslom bavi već tri decenije.

Svakog dana, u cik zore, Janoš Kuktin, jedan od retkih preostalih, pravih vojvođanskih čobana, diže se iz postelje kako bi obišao ovce, nahranio ih i pripremio za dugu šetnju dolamam kraj reke Tise. Pašnjacima predvodi nešto manje od dve stotine umatičenih ovaca sa pedigreom, dok na gazdinskoj farmi ima još oko 150 onih što se muzu i nešto malo manje ojagnjenih, o kojima podjednako brižno vodi računa. „Ima kada dnevno dvadeset, dvadeset i pet kilometara prepešačim s njima. Kad idem do jedne lokacije pa nazad od nje, isadne otkpilike toliko. Radni dan čobana je od jutra do sutra. Nikada ne prestaje, jer i noću se ovce moraju obilaziti, naročito kada se se jagnje, jer se jagnjad moraju odmah zbrinuti da ne propadnu. Ima tek toliko vremena da se prilegne, ali u sezoni jagnjenja moram noću ustajati dva do tri puta, da pogledam koja se ovca jagnji i da li su sva jagnjad zdrava. Ali, ovaj posao ne bih menjao, ni za šta na svetu. Nema tih para. Ja volim ovo da radim. Verujte mi, da mi daju da radim u nekoj kancelariji „gospodski posao“, ja ga ne bih prihvatio – nikad“, odlučno nam izjavljuje, Janoš Kuktin, čoban dok njegovo stado mirno pase nedaleko od nas.

Presreli smo ga na putu, kraj ceste, u travnatoj okolini preko puta kompleksa Banje Kanjiže. Tuda je prolazio, a priča da nijedan dan nije isti. Da smo došli sutra, ne bismo ga tu zatekli. Danas si tu, kaže, sutra si tamo, negde. Nekada ovce prate njega, a nekada on njih. Uz svoje stado, Janoš provodi 365 dana u godini. Putešestvije je jednako zastupljeno i zimi i leti, te nema odmora. Osim onog kratkog predaha, kada one pasu, a on „mudruje“ i sanjari na nekom proplanku ili livadi. Priča da mu misli dnevno prelaze mnogo više kilometara nego noge koje ga nose. I to mu je gušt, tu ima svoj mir. Premda posao nije baš takav da se mozak uvek može pustiti „na pašu“. „Nije to nimalo jednostavno, kako mnogi misle. Treba da znate gde sme da ide ovca, šta sme da pojede, šta ne sme. Naprimer najgora je detelina, lucerka, pupa, divlje grožđe i repce (uljana repica). To je najgore za ovcu. Od tog se „naduva“ dok kažete: „Dobar dan.“. U to ne smete da terate ovce. Ovce najbolje daju mleko od zelenila i divljeg bagrema. Džabe vi dajete zobanje i sve drugo, ako nema zelenila. One će svakako dati mleko, ali ne toliko kao kada je glavna sezona ispaše, jer imaju svežeg zelenila. Drugo, nije baš ni da se mogu pustiti da one idu kuda žele, da ne naprave neku štetu. Mora se paziti na njih. Desi se da taman sednem, one krenu kud ne treba, pa ustani i vraćaj ih. Moraš biti – tu negde“, objašnjava Janoš.

Radio je kaže, po povratku iz vojske, u dve firme. Obe su propale, još 1992. godine. Te je nakon posrnuća poljoprivrednog dobra „Peščara“ na Kelebiji, gde je radio na govedarskoj farmi, i raspada subotičke fabrike bicikla „Partizan“, ostao bez radnog zadatka. Tako je pre trideset i jednu godinu postao čoban. Iako bravar, varilac, i spretan u mnogim građevinskim zanatima, najviše mu odgovara da se bavi ovčarstvom. „Morao sam od nečega da živim, pošteno da zarađujem, jer ne volim da kradem, nego da radim. Lopove najviše mrzim u životu. Posao čobana nije lak, ali nije ni najgori, pogotovo ko hoće njime da se bavi. Trebalo je naučiti o ovcama. Zavoleo sam ih. Ne moraš uvek voleti to što radiš, ali moraš raditi pošteno“. Kuktinov zadatak je da čuva stado na ispaši, ali pre nego što ih istera iz tora obavezno im da zob, dok po povratku sa ispaše dobijaju uglavnom kukuruzovinu. Dakle, ovce hrani i kada su u toru, a u toku dana obavlja mužu i po dva puta. Tu je i da im čisti papke i striže vunu kada za to dođe vreme. Prošlog meseca, bilo je vreme za šišanje ovaca, kaže to se obavlja u maju, oko Đurđevdana, ili nešto kasnije. Radi se I ručno I mašinski. “U stadu su ovce rase vinterberg i merino. One imaju dobro runo. Ali nema kupaca. Nekada, kada sam počeo da se bavim ovim poslom, od prihoda od vune velikog stada se s moglo kupiti kupiti pola lanca, nekada i lanac zemlje. Sada vuna stoji, jedino džaba da je date. Stoji nekad i ona od pretprošle godine, nikome ne treba”, priča on oslanjajući se na bojtarski štap. “Bojtarski štap se mora imati. Ako slučajno vidim da ovca zbog nečega šanta ili da nešto nije u redu, zakačim joj nogu i uhvatim, da pogledam. On na vrhu ima kuku, koja služi da se uhvati ovca, ako treba”. O svakoj ovci zna “od a do š”. Ima, u tim stotinama vunenih živuljki I jednu “rundavu”, ta mu je posebno prirasla srcu. „Ja je zovem „edeš“ (bem li ga kako se to piše pravilno), što na mađarskom znači „slatka“. Ona je jedinica. To je ovca kojoj kad kažem dođi vamo, ona će doći. Uvek nosim kukuruza u džepu, ili suncokret što ja grickam usput, i to mi ona, kad joj pružim, jede iz ruke. Eto, ta mi je omiljena“.

Slušaju li ga druge ovce, kao ova mezimica i kako se uopšte gradi taj odnos između vođe stada i ovaca, pitali smo Janoša. „Kad sam počeo da radim, tačnije da čuvam ovo stado, malo po malo smo se navikli jedni na druge. Nekako smo napravili taj prijateljski, porodični odnos. Ne umem to ni da objasnim. Pazim ih, hranim, negujem, one se osećaju bezbedno sa mnom. Moraju me slušati, a ta moja najdraža me najbolje razume i sluša”, kaže Kuktin. Kako se stadom ne može “upravljati” bez dobrog pulina, tu mu u pomoć priskače keruša po imenu Negro. Crna, rekao bi narod kao “mrak”, sa dva krupna oka I večito izdignutim ušima, ili bar jednim. Uvek je na oprezu I prevashodno pogledom prati Janoša. Imaju, priča on, još četiri psa ove rase, tamo na salašu kod gazde kom on čuva ovce. Ne idu svi uvek s njim, nego ih vodi na smenu. Kao vojnik na straži što se menja. “Bez dobrog kera nema ni dobrog čobana. Nema. Ker više vredi nego ne znam šta. Treba i on da se neguje. Ova moja je dobila štene koje sam ostavio sebi, već sam mu smislio ime. Čisto beli pulin. Kad poraste I njega ću voditi. Kerovi tu takvi da samo pričati ne znaju. Kad mu kažem da ide na prednju stranu, on ode, kad kažem na zadnju, on ode iza. Kad mu kažem samo da laje, on će da laje da ovce primete da je ker tamo I da ne smeju da idu na primer u žito ili u detelinu, ili kad idem pored njiva da ne smeju u njih. Dobar ker je zlata vredan, naročito kad je ovoliko puno ovaca. Ne bih mogao sam”.

Kada trava zazeleni i sve se naokolo razlista, desi se da se stado „primiri“, te da do kasne jeseni dvnevno ne prelaze desetine kilometara tamo – amo. Bilo kako bilo, ovom vojvođanskom čobanu nije muka da hodi. Usput, kaže, sretne svakakvog sveta. Neko zastane duže neko kraće, prozbore poneku i svako svojim putem. To mu je dovoljno da se raspita o okolnim njivama, ima li koja slobodna za ispašu, gde se koja ovca prodaje, pa i o drugim temama, ali se, priznaje nam, ne opterećuje onim diskusijama koje su za gradske „mudrace“. Janoš je tokom dugih godina ovčarstva brinuo o ovcama sa salaša od Sombora i Kelebije pa sve do Kanjiže, gde sada boravi u skromnoj kućici, u blizini dolmi, zajedno sa suprugom Arankom. Mesečno ima dva-tri dana slobodno, u smislu da ne ide po polju sa ovcama, ali ostatak posla u gazdinstvu obavi pre poslaka. E, tada kaže, obiđe Suboticu, pa se vraća poslu u Kanjiži.  O zaradi ne govori, kratko odgovara da je manje bitna, ali dodaje da su ih sadašnje gazde lepo prihvatile i da na trpezi uvek imaju ono osnovno. A najdragocenije mu je to što ima posao koji ni za šta na svetu ne bi menjao i ostaće čoban, dok ga je.