Tuberkuloza – bolest s kojom ćemo se boriti još godinama

Tuberkuloze je oduvek bilo i ima je u svim zemljama sveta, i biće je. Ovo hronično zarazno oboljenje, za koje je kriva bakterija mikobakterijum tuberkulozis, postoji od vajkada i pominje se čak u najstarijim zapisima svetske medicine. Najčešće napada pluća, ali može da zahvati bilo koji deo tela (plućnu maramicu, moždane opne, kosti, bubrege…). Početkom 19. veka zapisi kazuju da su bile konstatne epidemije širom Evrope, a nakon toga dolazi do opadanja, dok se pravo zatišje dogodilo tek nakon Drugog svetskog rata usled pojve antibiotika. Penicilin nije delovao, ali prolanaskom streptomicina 1946. godine dobijeni su dobri rezultati. Broj obolelih je znatno opao, ali su se ipak zadržale određene vrednosti, zbog čega su bili neophodni i drugi antibiotici.

Međutim, u dvadest i prvom veku, tuberkuloza je ponovo izbila u prvi plan i predstavlja veliki planetarni javnozdravstveni problem. Neslavno prvo mesto među zaraznim bolest zauzima po broju smrtnih slučajeva, budući da na godišnjem nivou u svetu umire preko milion i po ljudi, dok se u jednoj godini registruje više od deset miliona novih slučajeva, navodi epidemiolog Zavoda za javno zdravlje, Nebojša Bohucki.

Kada je reč o epidemiološkoj situaciji u Srbiji, ona je dosta dobra. Naime, obično se poredimo sa regionom Evrope, tako da smo mi u evropskim razmerama negde na polovini. Naravno, situacija je kod nas nešto nepovoljnija u odnosu na zapadni deo kontinenta, ali recimo u odnosu na neke članice Evropske unije je ipak bolja. Gora epidemiološka situacija je u Rumuniji, Letoniji, Poljskoj i još nekim zemljama. Učestalost tuberkuloze u Srbiji je između pet do deset novih slučajeva na 100.000 stanovnika, odnosno, oko pet do šest stotina obolelih na godišnjem nivou, s tim da moram da napomenem da na zvaničnom sajtu Instituta za javno zdravlje Srbije Dr Milan Jovanović Batut stoje poslednji podaci za 2021. godinu. Tada je registrovano ispod tri stotine novoobolelih, a to se da jednostavno obajsniti tako što smo tokom te godine uglavnom bili zauzeti epidemijom Kovid-19 pa je došlo do subregistracije ne samo u Srbiji nego u čitavom svetu, kada je zabeležen pad novoobolelih, što svakako nije realno sranje. Verujem da se ove godine u zvaničnoj statistici nadležnih instituta upravo može očekivati porast broja novoobolelih, pre svega usled bolje registracije lica koja su obolela tokom prethodne dve godine. Tada ćemo imati realniju sliku i pravo stanje o tome koliko je tuberkuloza prisutna kod nas.

Razlog za veliku rasprostranjenost tuberkuloze, u mnogim zemljama sveta, pa i našoj, je što se nepravilno leči čak i kada se otkrije na vreme. Simptomi plućne tuberkuloze su nespecifični: kašalj koji traje duže od dve-tri nedelje, temperatura, noćno znojenje, gubitak apetita, gubitak na težini i iskašljavanje krvi. Na osnovu ovakve simptomatologije, koja traje minimum tri nedelje i eventualnog podatka o kontaktu sa nekim obolelim, može da se posumnja na TBC, ali i dalje nije sigurno hoće li se adekvatno izlečiti, objašnjava doktor Bohucki. Danas postoji veliki broj antibiotika koji se upotrebljavaju protiv tubekuloze. To su tuberkulotici, ali i na njih postoji rezistencija, zato govorimo o multiplorezistetnoj tuberkulozi, a još veći problem je ekstenzivno rezistentna tuberkuloza ili široki dijapazon rezistencije, dodaje dr Bohucki i naglašava da je i to razlog zbog kog je tuberkuloza i dalje aktuelna.

Zahvaljujući dvojici francuskih naučnika Alberu Kametu i Kamiju Guerinu, pre više od jednog veka, osmišljena je, i prvi put upotrebljena, vakcina protiv tuberkuloze, međutim odbrana od tuberkuloze preko „BCG“ vakcine je celularna i ne dolazi do stvaranja antitela kao kod nekih drugih vakcina. Ipak, njen pronalazak je, tvrde mnogi nučnici, spasio čovečanstvo, te se ona danas nalazi na spisku obavezne imunizacije u mnogim zemljama, kao i u Srbiji. Prva vakcinacija domaćom vakcinom protiv tuberkuloze u našoj zemlji je izvršena 1927. godine, dok je njena proizvodnja započeta u Centralnom higijenskom zavodu godinu dana ranije.

Tuberkuloza je takvo oboljenje protiv kojeg još uvek ne postoji efikasna vakcina, ukoliko pričamo o odraslim osobama. Postojeća BCG vakcina čuva decu tokom prvih pet godina života, od niza komplikacija, a pre svega od bakterijskog meningitisa. Upravo iz ovog razloga deca uglavnom ne oboljevaju od ove bolesti. Obuhvat vakcinacije dece u porodilištu, prvog dana po rođenju, u Srbiji je gotovo sto odsto, što je svakako jedan od najvažnijih koraka u zaštiti od oboljenja. Zato kada govorimo da u svetu godišnje oboljeva preko deset miliona lica, tu pre svega mislimo na odrasle osobe. Od ovih deset miliona obolelih na planetarnom nivou u toku jedne godine, više od milion i po njih umre. Stoga ako gledamo zarazne bolesti u celini, na prvom mestu stoji tuberkuloza kao najznačajnije zarazno oboljenje koje dovodi do smrtnog ishoda. Zanimljiv je podatak da trenutno u svetu najmanje šesnaest renomiranih svetskih farmaceutskih firmi radi na proizvodnji vakcine koju bi primale odrasle osobe, kako bi se zaštitile od tuberkuloze. Znači vakcina za odrasle, kao takva, još ne postoji, kaže on.

Treba imati na umu da tuberkuloza nije zarazna bolest koja se širi sa bolesnog na zdravog čoveka tek tako. Jedna četvrtina planete je inficirana ovom bakterijom, ali više od 95 odsto neće nikada oboleti, jer dok je imuno sistem dobar bakterija je uspavana i pod kontolom. Imuni sistem joj ne da se širi iz mesta u koje je ušla, a ulazi u pluća jer se širi kapljičnim putem. Negde u plućima se primiri, okruže je imune ćelije, ali nema daljeg širenja. Tako da tokom života sve što radimo i što nam narušava imuni sistem dovodi do toga da ćemo pre ili kasnije oboleti od tuberkuloze. Veoma je važno da obratimo pažnju na socijalno-ekonomske uslove u kojima živimo. Oko jedne četvrtine svih osoba na planeti, tačnije oko dve milijarde osoba su inficirane bakterijom koja uzrokuje tuberkulozu, ali sve dok se pravilno hranimo i ne koristimo alkohol, narkotike i slično, u velikoj količini, naš imunisistem će biti jak. Dok s druge strane, što osoba živi nepravilnije, nezdravije i slabi svoj imuni sistem, time omogućuje da bakterija „podivlja“ i da izazove aktivni oblik bolesti koji se onda u već iscrpljenom organizmu teško leči, napominje epidemiolog.

O važnosti socijalno-ekonomskih uslova, govori i podatak da se tuberkuloza najčešće javlja u siromašnijim i nerazvijenijim zemljama poput Afrike i delova Azije, gde u jednom domaćinstvu živi veliki broj članova porodice, te se u tim krajevima često pojmovno klasifikuje kao „porodična epidemija“. Najveći broj obolelih se registruje u jugoistočnoj Aziji, Africi i ostalim delovima gde su izražene marginalizovane populacije lica, koja žive na socijalnoj margini, međutim ne to ne znači da samo oni oboljevaju. Moram napomenuti da neko ko živi potpuno zdrav život, u zdravoj sredini, može da oboli od tuberkuloze. Recimo HIV u svom poslednjem stadijumu, AIDS-u, može da dovede i do tuberkuloze. Nije redak slučaj da se osoba koja živi u najrazvijenijim zemljama, nakon što oboli od tuberkuloze, podvrgne HIV testiranju i ispadne da je HIV pozitivan, što nije ni znao. Znači, svaka imunodeficijencija, bilo koje vrste, može da uzrokuje pre ili posle pojavu tuberkuloze i upravo iz ovog razloga ćemo o tuberkulozi govoriti još čitav niz godina. Savet svakom je da izbegava štetne navike i da ukoliko primeti nespecifične simptome da se obavezno javi lekaru i da se na vreme otkrije ovo oboljenje. Ako se na vreme započne lečenje tuberkoluza je izlečiva, a što je još važnije ta osoba koja je aktivno obolela neće moći da prenosi uzročnike na osobe iz svog okruženja te oboljenje neće dostići epidemijske razmere.