Razgovor kao najvažniji oblik prevencije samoubistva

Pod sloganom “Radimo zajedno kako bi se predupredilo samoubistvo”, 10. septembar obeležen je kao Međunarodni dan prevencije samoubistva.

Procene su da godišnje 703 hiljade ljudi u svetu izgubi život zbog samoubistva, ili jedan na svakih 100 smrtnih slučajeva, dok se preko polovine smrtnih slučajeva zbog suicida dogodi pre navršene 50. godine života. Iako su stope suicida najviše kod osoba starijih od 65 godina, zabrinjava podatak da je globalno suicid četvrti vodeći uzrok smrti osoba uzrasta od 15 do 29 godina. Dok se većina smrtnih slučajeva usled suicida dešava u zemljama sa niskim i srednjim prihodima, najveća starosno standardizovana stopa samoubistava je u zemljama sa visokim prihodima.

Kako objašnjava psihijatar u opštoj Bolnici Subotica dr Tamaš Takač, kada govorimo o suicidu važna je njegova osnovna definicija, jer banalno deluje kada se u narodu kaže “čovek se ubio”, međutim postavlja se pitanje da li je to zaista tako. “Prema definiciji, suicid predstavlja namerno lišavanje sopstvenog života, ali veoma je bitno da je čovek, kada se reši da to učini, svestan pojmova između smrti i života, da može voljno da donosi odluke i da rasuđuje ispravno, jer samo tada to može da se smatra suicidom. U suprotnom, kada postoji bilo kakvo pomućenje svesti, onda se to smatra zadesom”, napominje dr Takač.

“U kliničkoj praksi se pokazalo da čovek koji ima halucinacije se oseća ugroženim i jednostavno počinje da beži, tako što npr. skoči kroz prozor. Ljudi misle da se on ubio, ali zaista da li je to onda sucid. Ono što je bitno da napomenem su neki osnovni pojmovi, pošto je suicid širok pojam i određene faze kroz koje ljudi prolaze su te tzv. suicidalne ideje koje imaju o bezvrednosti života, “kako ću, šta ću”, o bezvoljnosti, bespomoćnosti, kada se javlja suicidalna želja, pa dolazi do planova i jasnih namera kako će to da učini i na kraju dolazi do tog pokušaja suicida”.

Dr Takač naglašava da se pokušaj suicida događa od 10 do 20 puta češće nego sam čin, a jedan od pokazatelja za povećan rizika od istog je parasuicidalno ponašanje. “To znači da se čovek najčešće samopovređuje, ne u cilju da bi se ubio, nego da bi sebe povredio ili naneo neki bol da se oseti živim ili da jednostavno prestane ta patnja. Ljudi uzmu lekove da se odmore pa zaspu i onda ih neko pronađe i dovede na odeljenje i kaže da je pokušao da se ubije. Ustvari pacijenti tada najčešće kažu da su samo hteli da se naspavaju i odmore”.

Podaci pokazuju da u svetu svaki dan oko 2 hiljade ljudi sebi oduzme život, što je na svetskom nivou oko 800 hiljada, dok u Srbiji to pokuša da učini oko 1.400 osoba, a na 100 hiljada stanovnika suicid pokuša ili izvrši 19 osoba. Kako objašnjava dr Takač, postoje određene polne razlike, koje govore da suicid češće izvrše muškarci, u odnosu na žene koje imaju više pokušaja. “Muškarci to najčešće rade po kratkom postupku kao što su vešanje ili vatreno oružje, dok žene najčešće pokušavaju trovanjem lekovima. Postoje podaci da su to ranije bile osobe starije od 60 godina, međutim danas nema bitne razlike, već je pokušaj suicida sve češći kod adolescenata, od 15 do 35 godina, pa na dalje i on je jedan od vodećih uzroka smrti kod mlade populacije”.

Sucid raste, tj. opada od severa prema jugu, što će reći da je u Skandinavskim državama povećan broj, dok je na primer u Grčkoj i Albaniji on jako nizak, praktično od dva do tri procenta.  Prema zanimanjima, to su najčešće ljudi niskog obrazovnog profila, a zanimljivo je da je i u određenim profesijama povećan rizik od suicida, konkretno kod zdravstvenih radnika, psihijatara i hirurga. Kada govorimo o promenama ponašanja, dr Takač ističe da je jako bitno znati da je suicid u 95 odsto slučajeva povezan sa određenim mentalnim poremećajima poput depresije, bolesti zavisnosti, šizofrenije i graničnog poremećaja ličnosti. “Kada pričamo o etiopatogenezi, u mozgu se dešava biohemijski proces, a to su neurotransmiteri, pogotovo serotonin i dopamin koji su veoma niski, kada dolazi do tog gubitka straha od kazne, zatim dolazi do poremećaja kontrole impulsa. U razgovoru sa pacijentima oni smrt opisuju kao osećaj euforije i jedva čekaju to da učine, kako bi se odmorili od patnje, boli i potištenosti koja ih uzrujava i tu očekuju neku vrstu oslobađanja”.

Suicidi se najčešće dešavaju za vreme praznika, sezonski u rano proleće ili jesen, a najčešći dani su kraj vikenda i početak nedelje, zato što ih očekuje ponovo pitanje kako će oni pregurati čitav dan i nedelju, zato je i u jutarnjim časovima najčešći suicid nego preko dana. “Znak za uzbunu je promena ponašanja kod osobe, koja se razlikuje od uobičajenog ponašanja, dakle nešto se promenilo u ponašanju, a vi ne znate šta je to, bez obzira na okolnosti. Često se dešava da pacijenti koji su bili jako napeti i govorili “ja ću da se ubijem” ili “nije mi dobro” i odjednom se smire, često treba da se zabrinemo, zato što je on već doneo odluku i jednostavno je rešio i samo čeka trenutak kada će to da učini, tako da to jeste jedna od indikacija koja zahteva pregled kod psihijatra”, napominje dr Takač i dodaje da se prevencija suicida smatra najbitnijom, a ona se ogleda u razgovoru. “Naši pacijenti su često stigmatizovani i osećaju stid, krivicu, ne žele nikome da kažu da su suicidalni, čak je i depresija takva priroda bolesti da jednostavno postoji jedna bezvoljnost, apatija, gubitak inicijative i ne žele rado da pričaju, tako da moramo da obratimo pažnju i uvek je bitno da se osoba obrati bilo kome u okolini, kako bi joj se pružila adekvatna pomoć”, zaključuje naš sagovornik.