Lekovito je biti tu i pitati šta ti je potrebno?

Izraz „postpraznična depresija“ nastao je sa namerom da se obuhvati i objasni skup neprijatnih emocija koje se javljaju kod određenog broja ljudi. Period praznovanja na našem podneblju obuhvata nekoliko porodičnih slava, dve Nove godine i dva Božića. “Diktatura” veselja i sreće koje te prilike nalažu je često iscrpljujuća, pa iz tog razloga današnji čovek vrlo lako zapada u depresivnu poziciju.

„On je nesrećan jer mora da bude srećan. Komercijalizacija praznika nas obavezuje da se radujemo određenim datumima, a imperativ se nameće i od strane društvenih mreža, reklama, filmske industrije, pa do organizacije rada i odmora, a time i porodičnih aktivnosti. Praznici su svojevrsna manifestacija masovnog mišljenja i vremenski okvir, u kome najintenzivnije dolazi do raskoraka između socijalnih i ličnih očekivanja“, smatra Marijana Temunović, master sociolog i savetnik Art integrativne psihoterapije.

Nakon praznika, dominantan je osećaj istrošenosti i praznine, a određena vrsta psihološkog pada je opravdan sled, naglašava ona i dodaje da odrednica „postpraznična“ sugeriše da je prolaznog karaktera i to je relaksirajuće, međutim postoje slučajevi gde neprijatne emocije nastavljaju da traju i dugo posle praznika i tada je potrebno potražiti stručnu pomoći. Ističe da se, nasuprot euforiji koja je vrlo vidljiva, javlja depresija koja je duboko intimno iskustvo. „Najintenzivnije je osećaju oni koji su usamljeni, a nemaju mogućnost da kroz rad strukturiraju vreme, niti da ostvaruju društvene kontakte, što može da dovede do toga da im nedostaje razloga da doživljavaju sebe kao vredno ljudsko biće, što je pogodno tlo za depresivno raspoloženje“.

Naša sagovornica naglašava da, u sagledavanju razloga za pojavu postpraznične depresije, nije zanemarljiva ni činjenica da se zbog smanjene izloženosti sunčevim zracima manje luči serotonin, koji je odgovoran za osećanje sreće i zadovoljstva, a kada se na to doda i činjenica da su praznici vreme intenzivnog stresa, što takođe troši seratonin, postaje vrlo jasno zašto dolazi do pada energije. „Psihološka tumačenja polaze od stanovišta da u većini situacija, ono što nas uvodi u neprijatna osećanja nije realna situacija, već naša subjektivna procena određene situacije kao katastrofalne i poražavajuće. Tako su, na primer, usamljeni verovatno zamišljali druge ljude kako se vesele i raduju, razmenjujući poklone uz bogate trpeze, istovremeno produbljujući osećanje nesreće i beznađa, uz tiraniju neprijatnih misli o sebi kao promašenom i beznadežnom biću“.

Tokom praznika se dodatno intenzivira i doživljaj gubitka. Uspomene na one koji nisu više sa nama, a nekada su bili deo prazničnog okupljanja, mogu da izazovu ponovnu aktivaciju procesa žalosti. Trenutni pandemijski uslovi su posebno doprineli da gubitak bude aktuelna tema, međutim, najmasovnije emocije intenzivira doživljaj da kraj godine, simbolično sa sobom nosi svođenje računa. „Razmišljanje u kategorijama očekivanja sa sobom nosi anksiozno raspoloženje, kako u pogledu prošlosti, tako i budućnosti. Kada se čovek fokusira isključivo na očekivanja i ciljeve sa zadatim rokom, postaje više osetljiv na doživljaj neuspeha, jer se javlja i doživljaj propuštene prilike. Važno je osvestiti da pojedinac može sam da bira, da li će u analizi prethodne godine prioritete dati uspesima ili neuspesima, prijatnim ili neprijatnim događajima“, ističe Marijana Temunović i dodaje da je sklonost da se više pažnje posvećuje neuspesima, siguran put ka doživljaju bespomoćnosti, ali kada naučimo da se zagledamo u ono što smo postigli, stvaramo motivišuću i pokretačku energiju, jer osvrtanjem na prijatne i pozitivne ishode prepoznaje se lični doprinos, što je konstruktivna osnova za suočavanje sa novim izazovima.

Marijana Temunović kaže da su ultimativna očekivanja da budemo raspoloženi, bez prostora da otvoreno izrazimo neke manje prijatne emocije, učinile da je nepristojno reći: “Nisam dobro!”, gde se u stanju nerazumevanja stvara i osećaj krivice zbog neprijatnih emocija koje su se javile i da svojevrsna osuđenost na potiskivanje negativnih emocija, dovodi do toga da počinju da se potiskuju i pozitivne emocije, što je u bliskoj vezi sa depresijom. „Najznačajniji vid podrške osobama koje se nalaze u stanju postpraznične depresije, jeste davanje prostora da budu to što jesu, i da se osećaju u skladu sa svojim bićem. Stalna sreća je nespojiva sa životom, a uporna stigmatizacija neprijatnih emocija stvara patološko okruženje. Najlekovitiji je osećaj da nisi sam, da je neko na određeni način prisutan uz dozvolu da ispoljiš sva svoja osećanja. Odnos prema depresiji treba da bude podržavajući, ali ne i savetodavni. Besmisleno je govoriti: “Nasmej se! Nemoj da si neraspoložen! Uradi nešto pa ćeš se osećati bolje!”. Ali je lekovito biti tu i pitati šta je to što ti je potrebno?“.

Pravite kratkoročne planove

Potrebno je praviti kratkoročne planove, a dugoročne ciljeve. Postavljanje ciljeva takođe zahteva realno sagledavanje trenutnog i željenog stanja. Organizaciona psihologija svedoči da dobro definisani ciljevi imaju veće šanse da se ostvare. U prazničnom kontekstu, božićna čuda su rezervisana za filmove, a za čoveka u realnosti je važno da neguje koncept zahavalnosti i da na tim osnovama, svakodnevno malim koracima ide ka ostvarenje svog čuda

Depresija se ponekada pogrešno izjednačava sa tugovanjem. Osoba koja tuguje doživljava svet kao prazan ili loš, dok depresivne osobe osećanje praznine ili lošeg pronalaze u sebi. To zatim prati tendencija da se udalje od svoje socijalne podrške i u slučajevima kada je imaju. Usamljenost i izolacija su poznati faktori rizika za depresiju, a pored socijalne izolovanosti, gubitka životnog interesovanja, anksioznosti, razdražljivosti i pada energije, depresija se manifestuje kroz nesanicu i gubitak apetita, što je često najlakše uočiti.