Dimitrije Anđelović – Zlatni karate borac Srbije

Dimitrije Anđelović je ovogodišnji vicešampion sveta u karateu i član je seniorske karate reprezentacije Srbije. Zbog odgovornog i predanog pristupa karateu kao sportu i načinu života, Dimitrije je postao trener u KK “Spartak Enpi” u koji je prvi put zakoračio kao jedanaestogodišnjak. Brani boje srpske zastave i uči decu disciplini, koncentraciji i samoodbrani.

Dimitrije je počeo da trenira karate sa jedanaest godina, a u salu ga je prvi put uveo otac. Počeo sam da treniram karate sa jedanaest godina. Otac mi je predložio da probam i već nakon prvog treninga mi se mnogo svidelo. Atmosfera koju sam taj dan u sali osetio, ostala mi je urezana u sećanju. Svi u sali bili su posvećeni onome šta rade, fokusirani, a u sali se čulo glasno pucanje od udaraca sa svih strana. Pomislio sam da je to pravi raj za mene, odmah sam se zaljubio i više od svega sam želeo da postanem deo svega toga, priseća se Dimitrije.

Samo godinu dana nakon prvog ulaska u salu, Dimitrije je na prvenstvu Vojvodine u Sremskoj Mitrovici osvojio svoju prvu medalju. Bio sam uzbuđen a u isto vreme zbunjen. Nisam znao šta bi trebalo da radim i kuda da idem. Tada je došao trener po mene i sve mi je objasnio. Na meni je samo ostalo da dam sve od sebe i da dobro uradim meč. Stao sam na tatami, gledao sudiju kako maše rukama i izgovara, tada meni nepoznate, japanske izraze. Sve mi je izgledalo strašno. Kada sam video kako mi se protivnik približava, shvatio sam da je meč počeo. Taj meč se nije slavno završio jer sam nakon trideset sekundi zadobio moj prvi jači udarac u nos. Lekar me je brzo pregledao i nastavio sam da radim sledeći meč u repasažu za osvajanje bronzane medalje. Taj meč sam pobedio i osvojio moju prvu i meni mnogo dragu medalju. Osećaj sreće kada su mi okačili bronzanu medalju oko vrata, ne mogu zaboraviti, to mi je jedan od najsrećnijih trenutaka a u isto vreme i preloman momenat za nastavak moje karijere u karateu, kaže Dimitrije.

Kao najveću podršku Dimitrije navodi svoje roditelje koji su uvek bili uz njega. Oni ga i danas prate na skoro sva takmičenja, veruju u njega i bodre ga sa tribina. Moj otac i moja majka su mi bili najveća i jedina podrška na početku. Oni su verovali u mene i znaju za šta sam sposoban. Naravno, uz mene su bili moji prijatelji, trener, braća i sestre, bake i deke. Sada je tu i moja verenica koja me isprati na svako takmičenje uz dato obećanje da ću joj se vratiti bez povreda, ali to obećanje za sada nisam ispunio, kroz osmeh kaže Dimitrije.

Zbog odgovornog i predanog pristupa karateu kao sportu i načinu života, Dimitrije je vremenom postao i trener u Klubu u koji je prvi put zakoračio kao jedanaestogodišnjak. Danas uči decu disciplini, koncentraciji i samoodbrani. Kada sam bio mali imao sam idole koji su mnogo uticali na mene i moj lični razvoj. Moj najveći idol bio je moj trener i tadašnji seniori Karate kluba „Enpi”. Zato sada kao trener osećam tu privilegiju i odgovornost da moje znanje i veštine prenesem na mlade buduće šampione kako bi i oni imali na koga da se ugledaju. Trenerski posao je mnogo zahtevan ali ga radim sa zadovoljstvom i uživanjem. Mislim da je to jedini način da se stvori zdrava radna atmosfera. Samim tim će i rezultati biti odlični.

Za Dimitrija karate nije samo sport već način života koji nas uči pravim životnim vrednostima. Zahvalan sam svom ocu koji me je nagovorio da odem na prvi trening karatea. Od tog dana je počeo i još uvek traje moj lični razvoj, pre svega na psihičkom nivou. Zato svoj deci preporučujem da krenu da treniraju karate zato što će steći veštine koje će im služiti ceo život. Znaće da se nose sa svim izazovima koje život zadaje i neće se predati nikada. O karateu se može pričati danima i godinama, rekao je Dimitrije.