Mile Tasić: “Najgora stvar je ne otići tamo gde te srce vodi”

Iako nije iz prvog puta uspeo da upiše Akademiju umetnosti, to ga nije obeshrabrilo na njegovom putu da se bavi umetnošću. Za našeg sugrađanina, kojeg malo ko iz sveta umetnosti kako Subotice tako i okoline ne zna, ona je za njega i danas način života. A tako je i proveo svoj radni vek, okružen umetnicima, slikama, knjigama, uživajući u svakom trenutku na izložbi, promociji knjige ili likovnoj koloniji.

“Ja sam onako mladobudan razmišljao “ma, dovoljno je to što želim i imam talenta”, pored velikih asova koji dolaze da upišu akademiju, bio sam ubeđen da ću ja uspeti u tome, međutim to se nije dogodilo. Završio sam klasičnu Gimnaziju i tada sa vrlo dobrim uspehom mogao sam da se upišem na fakultete bez prijemnog ispita. Upisao sam Pravni fakultet i tokom studija u Novom Sadu obilazio sam brojne galerije, bavio sam se slikanjem, družio se sa slikarima i uvek sam bio u tom društvu umetnika i posle odslužene vojske u Sloveniji odlazim u London na godinu dana, jer u to vreme nije trebala viza i uz pomoć prijatelja u jednom hotelu u Južnom Kestingu radio sam kao pomoćno osoblje, međutim meni u tom trenutku nije trebala neka velika para, ja sam dobijao na nedeljnom nivou dovoljno novca da mogu sebi da priuštim španske čizme i kvalitetnu džins garderobu”, priseća se Mile Tasić svojih početaka u mladosti. Nakon povratka u Suboticu zapošljava se u Narodnom pozorištu, gde provodi sedam godina.

„Kada bi neko trebao da radi u kulturi, dakle u bilo kojoj profesiji, da li će da bude u nekoj galeriji ili muzeju, arhivu ili biblioteci, godinu dana prakse u pozorištu je potrebno, zato što su tamo sve te radnje već prisutne. Pozorište ima svoju biblioteku, arhiv, muzeološke predmete, tamo ima preko četrdeset zanimanja i to je institucija gde se u kulturi može jako dobro ispeći zanat. Posle toga zapošljavaj se gde hoćeš“.

“Tokom rada u pozorištu bio sam jako radoznao i video sam šta znači rad u jednoj takvoj kulturnoj ustanovi. Sećam se, kancelarija je bila poted krojačke radionice, sa njima smo pili kafu i pokojni čika Bartul koji je bio umetnički krojač, kada mora na primer da sašije neke barokne kostime, to je bilo čudo šta su oni tamo pravili. Ali i kod čika Ivana u stolariji, ili bać Paje u bravarskoj radionici. Družio sam se i sa scenografima, kostimografima, rediteljima, dramaturzima, glumcima…Tri godine sam proveo uz čuvenog Ristića. Kada je igrana poznata predstava “Madač komentari” koja traje čak tri i po sata, trebali su da se naprave dimni signali, baš na prostoru nekadašnje Zelene fontane. U predstavi su igrale devojke iz Mladosti, a od dole je trebao da ide dim različitih boja, ja odem u kasarnu i tražim dimne signale, oni mi daju i napravimo fantastičnu predstavu. Tako da sam ja uz Ristića i to tadašnje veliko pozorište KPGT provodio vreme koje je predstavljalo zlatni period subotičke kulture, gde je pored pozorišta bilo izložbi i koncerata, literarnih dešavanja. Zaista je bilo vreme u kojem je svekolika subotička kultura bila na visokom nivou. Mi smo tada na mapi Srbije, ali i Evrope bili na samom vrhu kulturne delatnosti”, kaže Tasić.

Nakon sedam godina provedenih u pozorištu prelazi u Gradsku biblioteku na mesto sekretara i pravnika, koji je, kako ističe, bio birokratski posao i u par navrata pokušao je da ga izbegava, ali nakon tri godine odlučuje da polaže državni ispit za bibliotekara, koji završava uspešno. Nedugo zatim postaje bibliotekar na Zavičajnom odeljenju i upravnik zavičajne galerije sve do pre nekoliko godina kada je otišao u penziju. “Taj period mog života je bio izuzetan, okružen knjigama, ali zbog galerije i sa likovnim i literarnim stvaraocima, gde su dolazili i oni koji su dobili nagradu Meša Selimović, NIN-ovu nagradu, zaista je bilo jako bogato za sve što se dešava u biblioteci i ja nekako ostajem u kulturi i to mi je bilo fenomenalno. Kultura je bila moje opredeljenje, to je nešto iznutra. Karakter čoveka se formira do šeste ili sedme godine i nešto nas privlači. Neko će da ode prema muzici, neko ka novinarstvu, a ja sam odlučio da to bude kultura. Moje sestre su u to vreme kupovale dva poznata modna časopisa u tadašnjoj Jugoslaviji, to je bio Bazar i Svijet, odakle sam ja sakupljao tekstove i slike koje se tiču umetnosti. Zašto, ne znam. Sećam se objavljivane su slike čuvenog Mome Kapora na kojima sam se dugo zadržavao i sakupljao to. U osnovnoj školi nastavnica kulture nas je vodila u tadašnju Gradsku galeriju i ja sam na nekakav čudan način za domaći zadatak napisao utiske jedne izložbe. To je negde bio moj prvi zapis o nekoj izložbi, a kasnije sam tokom osnovne i srednje škole pokušao da slikam. Čitavog života me je to vodilo, mislim da je to karakterna stvar gde se opredeljuješ”, ističe Mile Tasić. „Imao sam prilike da radim u nekim, možda atraktivnijim firmama, koje su u prvom trenutku obećavale i sigurno bih više novca zarađivao, međutim čovek može na taj način da postane imućniji što se tiče novca i materijalnih stvari, ali kultura je ono što može duhovno da te obogati i ja evo sa mojih 68 godina ne bih se menjao“.

Mile kaže da nikada nije prestajao da slika. Svoju prvu izložbu imao je još dok je bio zaposlen u pozorištu, a zatim i u redakciji lista “Het nap”, nekadašnjem bioskopu Zvezda, Savremenoj galeriji…Osim u umetnosti oprobao se i u novinarstvu, pisanim medijima, a svojevremeno je radio i na radiju. Takođe, njegove emisije “Likovni tragovi” i “Opušteno” se više od petnaest godina prikazuju na jednoj gradskoj televiziji. “U Likovnom susretu me je tadašnja kustoskinja Katarina Tonković Marjanski upoznala sa urednikom jednog časopisa koji je izlazio u Beogradu. Časopis se zvao “Likovni život” i ja sam zapisivao neke izložbe i moje opservacije koje su i objavljene u njemu. Tako je to krenulo, onda su umetnici počeli da me zovu da im otvaram izložbe, pišem u katalozima. U Beogradu sam upisao i studije istorije umetnosti, ali nikada nisam diplomirao. Emisiju “Opušteno” počeo sam da radim početkom 2000-tih na tadašnjem City radiju, emitovala se petkom i trajala je puna tri sata. U njoj sam ugostio brojne kulturne radnike i umetnike. Posle skoro dve godine, emisija dobija i svoje televizijsko izdanje i od 2005. godine se uspešno emituje i danas, pored emisije “Likovni tragovi””.

Svoj talenat za likovnu umetnost imao je priliku da pokaže i učešćem u konkursu za projekat u Njujorku, u organizaciji “Anhel Orensanz” fondacije na koji se i prijavio 1998. godine. Kako naglašava, bio je to najveći izazov za njega, iako je već imao nekoliko samostalnih i više grupnih izlaganja i učešća na likovnim kolonijama. Pobednik na konkursu bi svoj projekat postavljao u Njujorku gde bi i boravio dve nedelje, međutim naš sugrađanin ušao je u najuži izbor i osvojio drugo mesto. “Bližila se godina milenijuma i želeo sam da napravim Golgotu na kojoj je Hrist bio i da tu bude nabacano svega, da ja vučem krst u nekoj beloj odori i da na tom uzvišenju bude postavljena Hi-Fi oprema. Tada nisu postojali mobilni telefoni, ali su bili pejdžeri, računari, televizori. Prošlo je par meseci od konkursa i dobio sam obaveštenje da sam ušao u uži izbor, a posle tri nedelje obavestili su me da sam ušao u najuži izbor. Pomislio sam, eto meni šansa da odem u Njujork, međutim pobedila je jedna Nemica. Iz te fondacije predložili su mi da u Firenci na bijenalu (međunarodnoj priredbi) izložim svoj rad bez žiriranja. Pokušao sam na sve načine da dobijem podršku na republičkom, pokrajinskom i gradskom nivou, međutim nisam je dobio odmah. Odem ja u Italijanski kulturni centar u Beogradu, odnesem sve papire i prikažem o čemu se radi, kažem da sam ja beda božja i da nemam sredstava da odem na bijenale, ali bih voleo i nakon nedelju dana dobijam poziv da odem u Beograd, a u međuvremenu meni pokrajina da pare za put. Italijanski kulturni centar mi je pomogao u transportu mog rada i u obezbeđivanju smeštaja. Taj put u Italiju bio je fenomenalan. Posle njega sam dobijao pozive iz Holandije, Češke, Nemačke da idem na likovne kolonije na koje sam i odlazio, gde sam upoznao dobar deo kulturnog miljea Evrope. Rad sa kojim sam se predstavio u Firenci bio je izložen u Italijanskom kulturnom centru u Beogradu, a izložbu je otvorio Cvetko Lajinović, tada veoma uspešan slikar. Svoje radove izlagao sam i u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu, Leskovcu, ali i u svom rodnom gradu”.

Mile Tasić 2009. godine dobio je nagradu “Pro urbe”, koju Skupština grada dodeljuje pojedincima za istaknuta dela koja u velikoj meri doprinose ugledu Grada Subotice, podizanjem materijalnih i kulturnih vrednosti. “Tu nagradu dobio sam zahvaljujući mojim kolegama u medijima, oni su me predložili da budem nagrađen za moj kompletan rad”.

Od pre tri godine je u zasluženoj penziji, ali kaže da i sada posećuje izložbe, likovne kolonije i druži se sa umetnicima. Kao neko ko ima dugogodišnji staž u kulturi i umetnosti, pre godinu i po dana odlučio se da otvori malu galeriju likovnih umetnina pod nazivom “T Gallery”. “Dok sam još bio zaposlen razmišljao sam o tome, pošto živim sam u stanu koji je prepun slika i nisam znao šta da radim sa njima. Počeo sam da tražim prostor, uz pomoć poznanika uspeo sam da pronađem nešto što je adekvatno mojim potrebama i uslovima jednog izložbenog prostora. U galeriji su u velikom broju slike iz mog ličnog fonda koje sam dobijao, a ima i slika drugih umetnika koje se prodaju komisiono. Ono što je meni bilo drago je što su i komšije u okolnim zgradama rekli “joj dobro da je došao neko iz kulture” i drago im je što je baš galerija u njihovom okruženju. Teško da se neko može obogatiti sa galerijom slika, jer ko danas kupuje slike…slike se kupuju kada ljudi imaju viška para, a vremena su i u svetu i kod nas takva da ljudi žive pod strepnjom. Međutim, ja uspevam da pokrijem troškove i da uživam u tome”.

Govoreći o stanju u kulturi danas, Mile Tasić kaže: “Meni se dopada što je na primer ove godine bina na trgu najduže stajala. Bio je ove godine i dobrih koncerata koje smo gledali, dakle bilo je za svačiji ukus, ali ne možemo upirati prste jedni u druge kada govorimo o ukusima. Kao što su rekli stari Latini “De gustibus non est disputandum – O ukusima ne vredi raspravljati”, ali je i poseta na trgu bila velika. Dopalo mi se što je i Letnja pozornica na Paliću bila jako posećena, dakle stalno su se održavali neki koncerti i ona je sada prepoznata od strane čitave zemlje, jer svi koji su došli pitali su me gde ste to do sada sakrivali…Mislim da bi svi koji odlučuju o programima manifestacija trebali više da uključe na primer pesnike, mlade učenike Muzičke škole, da vidimo šta sa čime neko raspolaže. Takođe, primetio sam da mladi dosta često, da kažem, kukaju za prostorom, a negde sam pročitao i da se uskoro u gradu otvara Omladinski centar što jako pozdravljam i mislim da mladima treba dozvoliti da rade”.

Mile kaže da se dešava standardna priča. „Kada umetnost počinje da se rađa u underground-u, ne treba to odbacivati sa gnušanjem, treba da razumemo da je to upravo budućnost koja će ući u institucije. Tako je svuda u svetu, ni rokenrol nije odmah izašao na scenu, nego je počeo u podrumima da se stvara, tako bilo i sa umetnicima koji su isto tako počinjali dok nisu prepoznati da nose neku novu vrednost i tek onda su se obelodanili. Čika Bela Duranci je udario velike temelje u kulturi ovog grada, a pored njega još mnogo njih je to učinilo“.

Ističe da je Subotica nekada imala Bačku galeriju na Paliću, gde su se nalazile slike neverovatne vrednosti čuvenog Joce Milekića, međutim ona nije opstala, jer su slike svojim putem otišle u Maticu srpske u Novom Sadu. “Zomborčevićeva velika zbirka umetničkih dela, jedna od najvrednijih otišla su za Zagreb, a ovde je ostala zavičajna galerija “dr Vinko Perčić”, ali je to nemerljivo u odnosu na ono što više nije u našem gradu. Tibor Sekelj koji je proputovao čitav svet, donosio je razne predmete koji su za nas zanimljivi, ali ni ti predmeti se više ne nalaze u Subotici. I na kraju da završim sa mojim pokojnim prijateljem Slavkom Matkovićem, koji je ušao u svetske enciklopedije kao avangardni konceptualni umetnik, njegova kompletna zbirka najvećih dela takođe je otišla u Hrvatsku. Šta je to u Subotici da se ponavlja da mi nismo u stanju da sačuvamo nekakve vrednosti, koje mogu da pokažu da naš grad ima kontinuitet u njihovom očuvanju? Eto, to je ono što mi stvara neku knedlu u grlu. Nadam se da će sa sadašnjim kulturnim životom našeg grada, koji je postao nekako burniji, to nekako i da se promeni”.

 „Kultura je odraz ekonomske realnosti u državi. Sigurno da i danas ima sjajnih pisaca koji pišu u nekoj tišini, slikara za koje još uvek ne znamo, ali generalno odraz i kakav god da jeste i ova kriza koja se nadvila nad čitavim svetom pa je stigla i kod nas, apetiti su uvek veći nego mogućnosti. Uostalom, kada posmatramo sami sebe i naši apetiti su veći od naših mogućnosti i ja bih hteo da ne odem samo tri dana do Venecije na bijenale, ja bih voleo da odem i do Španije i ne znam ni ja gde, ali ne ide to baš tako“.

“Kada upoznam nekog mladog čoveka koji se opredelio za kulturu, uvek se trudim da pomognem koliko mogu i uvek sam voljan u onoj moći u kojoj jesam, a to su autorske emisije, da ih pozovem u goste, promovišem i  mislim da im sa tim dajem neki vetar u leđa koliko se to može dati, jer znam da kada se neka mlada osoba opredeli za kulturu i likovno stvaralaštvo, prvo što će roditelji reći je da od toga ne može da se živi. Tako da, podršku mladom čoveku od porodice, prijatelja, medija do škola i akademija treba dati maksimalno, jer život pred nama je nepredvidljiv. Ko zna čime ću se baviti i od čega ću zarađivati za život i porodicu, ali mislim da je najgora stvar ne otići tamo gde te srce vodi. Da sam imao prilike da se zapošljavam u nekim institucijama ili firmama koje su obećavale bolju zaradu, bolju prohodnost i uspešniju budućnost, ja sam se opredelio za kulturu i ne kajem se, zbilja sam ispunjen. Mislim da ima prostore za sve i za mlade i za afirmisane i za stare, da se i to ispoštuje i da zaista budemo jedan ozbiljan i respektabilan grad. Siguran sam da kada se bude pisalo o subotičkoj kulturi, sigurno će se pisati o nekadašnjem Omladinskom festivalu i o pozorištu KPGT, dakle ta odrednica koju trpi jedna enciklopedija, to će biti zapisano tamo. Šta će drugo biti zapisano, ja ne znam. Znam da novac opredmećuje šta će i kako će nešto da se realizuje, ali mislim da za kulturu uvek treba da bude novca. Ima dosta kulture, ali je nikada nije dovoljno”, zaključuje naš sagovornik.