Maja Rakočević Cvijanov: “Za najupornije, najvrednije i najzaljubljenije će uvek biti posla”

Iako je rođena u Bijelom Polju, Maja Rakočević Cvijanov Suboticu smatra svojim gradom. Osnovnu i srednju školu završila je u Subotici, Fakultet likovnih umetnosti u Beogradu, gde je 2004. godine i magistrirala, pri kraju je i doktorskih studija, a u Međuopštinskom zavodu za zaštitu spomenika u Subotici trenutno je na poziciji savetnice vajarke-konzervatorke. Nedavno je nagrađena priznanjem “Zlatno dleto” od strane Udruženja likovnih umetnika Srbije za rad “Autoportret s vešom”, a mladima koji žele da krenu njenim stopama poručuje da se prepoznaju i prate svoj unutrašnji poziv.

Sa glinom je došla u kontakt u Srednjoj ekonomskoj školi, gde joj je među brojnim predmetima vezanih za smer, pažnju priviklo likovno koje je kasnije u toj školi i ukinuto. “Profesorka Magdolna Kalmar donosila nam je glinu. Na njenim časovima smo vajali, a posle je nosila u atelje da peče i vraćala skulpture da glaziramo. Prolazili smo keramičke procese, a ja sam sve više bila zainteresovana za vajanje nego za ekonomiju. Kasnije sam odlazila u “Art atelje” Nevene Grković Bukvić, a značajno me je usmerio i boravak u “Terri omladini” u Kikindi, jedinstvenom vajarskom simpozijumu održanom jedini put za mlade do 19 godina. Nakon toga sam odlučila da studiram vajarstvo”.

Na pitanje koliko je izazovno proći put od edukacije do diplome vajara i da li osoba koja odluči da se bavi tom vrstom umetnosti mora da ima neku “posebnost”, naša sagovornica kaže da je pre svega potrebna rešenost da se krene tim putem, odnosno da se izabere poziv umetnika. Kasnije je potrebno učiti od najboljih, istrajavati, pratiti događanja na umetničkoj sceni i raditi, a od svega najvažnijim ističe rad na realizaciji svojih ideja. “Talenat je važan za prepoznavanje sklonosti prema umetnosti. Kada jednom otkrijemo tu sklonost potrebno je raditi, usavršavati se, ulagati vreme, ali i novac. Zapravo, kada se bolje pogleda, umetnost zahteva da joj dajemo veliki deo sebe, a za to je potrebna i podrška okruženja, bližnjih i raznih drugih koji ulažu u umetnost i umetnike”.

Kada je reč inspiraciji na osnovu koje nastaje jedno njeno umetničko delo, Maja Rakočević Cvijanov kaže da u svojoj umetničkoj praksi polazi od dekonstrukcije stereotipa i tradicije, prikazujući svakodnevicu iz aspekta ličnog iskustva i rodnih i društvenih uloga. “Sva moja dela imaju tu nit i mnoga su urađena u serijama koji prate moje životne cikluse. Ne mogu posebno da izdvojim radove, ali mogu da kažem da su neki uspešniji od drugih i da ih je u poslednje dve decenije nastalo mnogo, jer je produkcija konstantna”.

Do sada je učestvovala sam na brojnim grupnim izložbama, bijenalima, festivalima, radionicama u zemlji i inostranstvu u Subotici, Novom Sadu, Beogradu, Nišu, Smederevu, Cetinju, Herceg Novom, Mariboru, Pečuju, Temišvaru, Segedinu, Pragu, Gracu, Sarbrikenu, Helsinkiju, Veneciji, Kopenhagenu, Njujorku, Parizu, Budimpešti, a samostalno je izlagala u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Mađarskoj na preko 25 izložbi.

Nedavno je njen rad priznat i od strane Udruženja likovnih umetnika Srbije, koje ju je nagradilo „Zlatnim dletom“ za 2022. godinu, za najbolji rad iz domena trodimenzionalne forme. Reč je o radu “Autoportret s vešom” koji je deo serije “Čistoća” koju je radila u simpozijumu “Terra” u Kikindi 2019. godine, ovoga puta kao profesionalna vajarka. Serija radova se bavila Čistoćom na više nivoa, prvi nivo se odnosio na reprezentaciju čistoće kroz skulpture koje poseduju atribute čišćenja doma, tela i organizma kao što su veš, tuferi, čaj za detoksikaciju. Drugi sloj rada odnosio se na statičnost skulptura i želju da se ciklusu čistoće koji se stalno ponavljaju zaustave na trenutak kako bi se malo odmorili i zastali. Treći sloj se tiče nevidljivog i neplaćenog kućnog rada, koji je rodnim ulogama dodeljen ženama, gde se ona kao žena bori sa svojim i društvenim očekivanjima, tražeći sopstvenu meru.

“Zanimljivo je da je ova serija nastala neposredno pred izbijanje pandemije Korona virusa i da smo se svi našli u jednom statičnom stanju, odnosno karantinu, sa pojačanim merama čistoće. Nagrađena skulptura “Autoportret s vešom” nastao je iz navedene serije. Na izložbi vajara i vajarki 2022. godine u umetničkom paviljonu “Cvijeta Zuzorić” u Beogradu, izvela sam performans u kome sam ispred skulpture koja drži lavor iz kog se preliva neopeglan veš, uzimala komade garderobe i peglala dok se galerija nije zatvorila. Taj gest je proširio tradicionalno polje skulpture i izveo ga u polje događaja”.žž

Priznanje joj kako ističe mnogo znači, jer mnogo vremena, novca i pažnje ulaže u svoj rad.  “Konstantno raspoređujem snage između posla i porodice da bih se posvetila svojoj bazičnoj profesiji. Veoma je bitno za umetnika da neko primeti i nagradi rad, jer znači da je još nekom vażan taj rad i njegova poruka, što daje smisao uloženom trudu”. Na pitanje kako ocenjuje situaciju u Srbiji po pitanju umetnosti, Maja Rakočević Cvijanov kaže da se danas često upotrebljava izraz da je scena vibrantna, ali da ta reč najbolje opisuje šta se dešava na savremenoj sceni, koja je najbrojnija i najživlja u Beogradu. “Veliki deo te scene možemo videti u Savremenoj galeriji Subotica preko koje smo umreženi sa najvažnijim umetničkim izložbama u zemlji. To su multimedijalne izložbe koje uključuju performans, instalacije, site specific pristup, ambijentalne postavke i stejtmente. Veoma inspirativne i značajne po sadržaju i temama”.

Iako se umetnost i dalje smatra najneisplativijom profesijom, što često možemo da čujemo od roditelja kada dete hoće da upiše neki fakultet poput Akademije za glumu ili slikarstvo da ipak treba da se razmisli o nekom plaćenijem poslu, naša sagovornica dodaje da, s obzirom da predaje vajanje četvrtim razredima Politehničke, škole, od nje se očekuje da bodri mlade generacije da studiraju dalje i pronađu se u umetnosti. “Slažem se da treba više ulagati u kulturu i umetnost i jačati umetnički sistem, ali takođe verujem da će za najupornije, najvrednije i najzaljubljenije uvek biti posla. Mladima poručujem da pre svega prepoznaju i slede svoj unutrašnji poziv, jer nas on tera da idemo ka cilju, da se usavršavamo i postižemo ono što istinski želimo”.