Goran Evetović: “Muzika je za mene uvek bila izvor radosti i zadovoljstva”

Da gaji ogromnu ljubav prema muzici spoznao je u pubertetu, negde sa 13 ili 14 godina, kada je, kako kaže, počeo da svira vrlo mlad, a odluka da muzika bude i njegov životni poziv desila se kada je došao u priliku da se profesionalno počne baviti njom i da od toga na neki način može i da živi.

“To bilo u dvadesetima, kada sam u Subotici počeo da sviram sa tada popularnim bendom “Amor”, koji je svirao na Paliću u “Omegi” i to je u to vreme bio moj ozbiljniji angažman. Tada sam odlučio da to ne ostane na tome da budem klupski bubnjar, nego sam se posvetio daljem školovanju i tada u Budimpešti upisujem Muzičku školu za savremenu muziku Kőbányai Zenei Studió, u kojoj sam učio o popularnoj muzici i bubnjevima, a kasnije upisujem klasičan smer Akademije umetnosti u Novom Sadu, to je smer za udaraljke, odnosno instrumente koji se koriste u klasičnoj muzici. Nešto kasnije počeo sam da radim u školi i potpuno sam se posvetio muzici”, počinje svoju priču Goran Evetović. „Muzika je jedan način komunikacije kroz koju mogu da izrazim sebe i to je nešto što me je uvek uzbuđivalo. Muzika kao takva je za mene uvek bila izvor neke radosti i zadovoljstva, samo bavljenje muzikom, sedenje za bubnjevima je za mene poseban osećaj, tako da je verovatno to, kada ti sediš za instrumentom i sviraš, bilo to u nekoj sobi ili pred ljudima na velikom koncertu, nešto što mene pokreće i daje mi životnu snagu“.

 Goran svira gotovo sve stilove današnje muzike, pop, rok, osim eksperimentalnog ili free džeza. Član je novosadskog Big benda, sa kojim je do sada pratio mnoge poznate pevače poput Željka Joksimovića, Zdravka Čolića, Jelene Tomašević, Tanje Jovićević, Džibonija i druge afirmisane izvođače koji su, kako ističe, za njega sjajni umetnici i imaju ozbiljne karijere. “Izdvojio bih jedan nastup na subotičkom džez festivalu “Jazzik”, gde sam nastupio sa jednim trubačem koji je bio jedini učenik Dejvisa Majersa. On nažalost nije više sa nama, a zvao se Valas Runi. To je bio jedan onako, ja to često kažem moj diplomski iz džeza, zasvirati sa Amerikancima. “Desila se situacija da je njihov bubnjar zaboravio pasoš u hotelu i kada su stigli do granice nisu mogli da pređu. Oni su došli na festival u Suboticu i nisu imali bubnjara i tada sam dobio priliku da zasviram sa njima, tako da je to bilo jedno fantastično iskustvo i na to sam stvarno jako ponosan. Svirao sam i u Beogradskoj Areni, Sava centru, na Ušću, dakle to su sve sjajna iskustva, velike bine i koncerti. Muzika je za mene izvor jednog esencijalnog zadovoljstva, a ne kao da nešto treba da mi donese i prosto svaki dan da se bavim sa muzikom meni to predstavlja jedno zadovoljstvo. Ja volim da kažem: “Ja bih ovo i džaba radio, samo nemojte nikome reći”. Donosi mi radost, a pogotovo ukoliko sam uspeo da dođem do toga da muzika bude moj profesionalni poziv i nešto od čega ja živim“.

Goran Evetović bavi se i pedagoškim radom, predaje na odseku za udaraljke i džez u osnovnoj i srednjoj Muzičkoj školi, a organizuje i drži bubnjarske seminare i druga edukativna predavanja iz raznih oblasti muzike. Izdao je i četiri knjige: “Bubnjarski priručnik”, “Radna sveska za bubnjare”, “Udarački instrumenti – Doboš” i “Praktični vodič kroz 40 rudimenata”.“Učenici prvo sviraju na dobošu i na orkestarskim timpanima, pa i na ksilofonu, maribi i melodijskim udaraljkama i na kompletu bubnjeva. Ono što mogu da kažem je da đake najviše uzbuđuje komplet bubnjeva, ali moram da napomenem da se neka osnova i tehnika uči prvo na dobošu, znači kada se ruke dobro postave i osnovna koordinacija između ruku i nogu, onda kreću ritmovi, itd. Meni je zadovoljstvo da radim sa decom i uglavnom moji učenici su visoko motivisani i zainteresovani da uče i da rade, tako da je raditi sa takvom decom pravo zadovoljstvo”.

Govoreći o trenutnoj situaciji na muzičkoj sceni, Goran Evetović kaže da se u poslednje vreme pojavio veliki broj mladih ljudi. “Delom su to učenici iz Muzičke škole i neki sa kojima sam i ja bio u kontaktu, koji nastavljaju svoje studiranje u inostranstvu ili u Srbiji i meni je drago što se oni uključuju u te “cover” bendove, to je nešto što je njima izvor prihoda i neki najjednostavniji put da se dođe do nekog novca kroz zabavu ljudi. Ali ima i jedan deo mladih koji odlučuju da se bave i autorskom muzikom i to je deo onih koji su otišli na akademiju i bave se džez muzikom. Vidim da sve više mladih ljudi svira autorsku muziku ili se priključuju bendovima koji se time bave, pogotovo umetničkom muzikom i to mi je veoma drago i mislim da se u tom smislu stvari popravljaju. Ono što je veoma teško je naći pravi balans, kako živeti od muzike u Srbiji, a da ne moraš da se baviš, da kažem, nekim muzičkim stilovima koji su možda mnogo popularniji, a često možda to ne ide ruku pod ruku sa kvalitetom ili za šta su se ljudi školovali. Teško se možeš baviti umetničko muzikom, a da od nje i živiš“.

Za kraj, mladim ljudima savetuje da ne odustaju od onoga što oni jesu i zbog čega su počeli da se bave muzikom. “To stalno treba da imaju pred očima i ne treba da dozvole da se povedu za nekim možda jednostavnim načinima da se kroz muziku dođe do novca, jer često to bude zamka, da se ljudi upecaju i zaglave u nekim da kažem “tezgaroškim vodama”. Međutim, to je neka faza koju svaki muzičar treba da prođe, stekne iskustvo, rutinu, ali ne sme nikada da zaboravi zbog čega se zaista iskreno počeo baviti muzikom. Ukoliko je to zbog novca, onda mislim da to nije pravi put. Mora da postoji neki dublji motiv i nešto što je iskonsko, možda neka vrsta uzbuđenja da je čovek u kontaktu sa muzikom, instrumentom, ja mislim da je to pravi razlog i pravi put”.