Subotičanka Ksenija Vuković Ameriku zamenila Suboticom

Odlazak naših ljudi u inostranstvo, njihova potreba za poslovima, većom zaradom, boljim životnim prilikama, vremenom je sve veća. Većina tih ljudi ostaje da živi u inostranstvu, ali postoje naravno i ljudi koji se, uprkos boljim životnim uslovima vraćaju u svoju zemlju, u svoje rodno mesto. Jedna od njih je i naša sugrađanka Ksenija Vuković koja je početkom dvehiljaditih, radila na kruzerima svetski poznatih kompanija poput Norwegian Cruise Line, gde je deset meseci radila kao pomoćnik konobara i Royal Caribbean International, gde je za tri godine odradila tri, vremenski nešto kraća ugovora, kao prodavačica u prodavnici suvenira.

Ksenija odlazi za Ameriku sa 23 godine, a za ovaj veliki životni korak odlučila se jer je želela da živi drugačije, iskusi nešto u potpunosti novo, želela je da prevaziđe sopstvene granice vodeći se avanturističkim duhom.

Bila sam mlada i želela sam život koji će mi pružiti više, više od onoga što sam imala ovde. Želela sam da upoznam različite ljude, da naučim bolje engleski jezik, bila sam željna avanture. Htela sam naravno i da zaradim, ali u mom slučaju novac nije bio presudan za odlazak. Bila sam znatiželjna, nisam znala kako će se moje putovanje završiti, da li ću ostati u Americi ili možda negde drugde, da li ću se na kraju ipak vratiti. Upravo ove neizvesnosti činile su sve zanimljivijim, kaže Ksenija Vuković i dodaje da joj je sam odlazak bio veoma težak jer nikada nije bila toliko dugo odvojena od porodice i prijatelja.

Kada sam stigla u Ameriku bilo mi je sve jako čudno, neobično, novo, drugi jezik, druga zemlja, drugačija hrana, različiti ljudi iz celog sveta, ogroman kruzer, zaista velika promena za mene. Međutim, kako je vreme prolazilo, navikneš se polako na sve te novine i jednostavno počneš da živiš taj novi život, priseća se Ksenija.

Na kruzeru prve kompanije, sa polaznom lukom u Majamiju gde su se gosti ukrcavali, a potom sedam dana krstarili, Ksenija je radila kao pomoćnik konobara, što podrazumeva pripremu hrane za goste, pre doručka, ručka i večere. Radni dan započinjala je dosta rano jer je doručak morala da odradi do devet sati, posle toga je imala slobodno vreme do ručka, odnosno do početka pripreme hrane za ručak, a ista procedura važila je i za večeru. Iako nije radila svaki dan sve tri smene, u proseku je radila deset sati sa pauzama. Prema njenim rečima, posao je težak i zahtevan i u potpunosti drugačiji od poslova kod nas. Skroz je različita koncepcija rada i života na brodu samim tim što nemaš svoju kuću, živiš u maloj kabini, skučenom prostoru sa dvoje ljudi. Pored posla išla sam i na treninge vezane za sigurnost na brodu ako se slučajno nešto desi i krene po zlu. Svako je imao svoju stanicu, mesto na brodu u slučaju opasnosti i sve je profesionalno organizovano što je bitan deo celog koncepta rada na kruzeru, priseća se naša sagovornica.

Na kruzeru druge kompanije, radila je kao prodavačica suvenira u butiku. Prodavala je garderobu, čaše, magnete, majice sa logom kompanije i luka koje su posećivali. Ovaj posao bio joj je mnogo bolji i lakši od prethodnog. S obzirom na to da su se na brodu nalazile mnogobrojne prodavnice sa raznolikom robom, radila je i kao neka vrsta zamene, te je prodavala i skupocene satove, nakit, parfeme i mnoge druge stvari.

Osim Majamija, Ksenija je zahvaljujući radu na kruzerima, posetila mnoga mesta poput Jamajke, Sent Tomasa i Svetog Martina-ostrva na Karipskom moru, Portorika, Bermuda, Devičanskih ostrva, Meksika, Francuske, Irske, Engleske. Svoje slobodno vreme na kopnu provodila je obilazeći mesta u kojima se nalazila, odlazila je u kupovinu, uživala na bajkovitim plažama, izlascima i u druženju sa prijateljima.

Radila sam sa ljudima iz celog sveta, susrela sam se sa različitim kulturama, upoznala sam divne ljude iz Južne Afrike, Kanade, Irske, Rumunije, Hrvatske, Engleske, Škotske koji su mi postali veoma bliski prijatelji i funkcionisali smo kao porodica. Sa nekima od njih sam i danas u kontaktu. Iako su to ljudi raznih nacionalnosti, koliko su različiti, toliko su i slični nama na neki način, samim tim  što nam je mentalitet bio usklaćen, kaže Ksenija, dodajući da su svakako tu i mesta koja je posetila. Ostrva, plaže, sama priroda, to je deo Amerike, o kojem sam samo mogla da maštam ili da gledam na televiziji.

Uprkos mogućnostima da nastavi da radi u Americi, a možda i da živi, vratila se u Suboticu, svom rodnom mestu, svojoj porodici i prijateljima. Iako se vratila, drago joj je što je bila, jer je iskustvo koje je donela ogromno i neprocenjivo, deo života koji je imao veliki uticaj na nju. Premda je odlučila da se više ne vraća već da živi i radi u Subotici, za mlade ljude avanturističkog duha svakako preporučuje ovo nezaboravno iskustvo.