Peti “Festival ljubavi – inkluzija na delu”

Peti “Festival ljubavi – inkluzija na delu”, okupio je protekle subote, 24. septembra u centru grada osim brojnih učesnika i veliki broj naših sugrađana, a kako organizatori ističu, misija festivala je  u potpunosti uspela, da se deca iz masovnih škola i ona sa posebnim potrebama zajedno druže i uče prihvatanju različitosti.

U saradnji sa udruženjem “Zeleni Subotice” priređen je zanimljiv program, a deca iz specijalnih škola “Svetomir Bojanin” i ŠC sa domom učenika “Dositej Obradović” su zajedno sa svojim vršnjacima pripremili plesne tačke. Učestvovala su deca iz Doma “Kolevka”, KUD “Mladost”, Udruženje “Zujalice”, Plesni studio “Larisa”, Zu-Su kid zumba, Kulturni centar “Adi Endre” iz Stare Moravice, folklorna grupa “Kalamajska”, a učenici OŠ “Matija Gubec” iz Tavankuta su sa štićenicima Dnevnog boravka u Banijskoj ulici zajedno napravili slamarsku radionicu.

“Osnovna škola “Matija Gubec” se vrlo rado i odmah priključila pozivu i uzela učešće u ovoj radionici, jer ovo je zapravo prilika da obogatimo svoj rad i oplemenimo poziv koji smo izabrali”, kaže Anita Kopilović, učiteljica u ovoj školi. “Došli smo sa učeničkom zadrugom da podržimo njihovu manifestaciju i kako bi im ulepšali dan. Osobe sa invaliditetom su malo drugačije od nas, ali su slični po tome što vole da se druže, slušaju muziku i mislim da će im ovo mnogo značiti. Biće srećni jer ćemo mi uložiti sav svoj trud, kako bi im ulepšali današnji dan”, kaže učenica Jovana Tumbas Loketić.

Sugrađane je sa svojom životnom pričom upoznala porodica Kovač iz Novog Sada, čije su devojčice Ines i Helena rođene sa smetnjama u razvoju, citirajući pismo Emili Perl “Dobro došli u Holandiju“. “Kao svaka majka kada ostane u drugom stanju, devet meseci čeka da ugleda svoje dete i sprema se sa nekom srećom, radošću i veseljem, spremamo se kao za put u Italiju. Spremamo kofere kada dođe taj deveti mesec i dolazimo u bolnicu, odnosno na taj put i budimo se gde nam sestra kaže: “Dobro došli u Holandiju”. A ja kažem ne, ja nisam došla u Holandiju, ja sam došla u Italiju, a ona kaže: “Desile su se neke promene, niste došli u Italiju, došli ste u Holandiju”. Ja ne želim Holandiju nisam to planirala, ali desilo se i prosto ne znam šta me je snašlo, ne znam šta se dešava i onda u jednom trenutku vidim da Holandija ima mnoge lepote, skoro isto kao Italija, ima lale, ima Rembranta, svega, samo trebamo da vidimo. To je bio neki moj početak na ovom putu, koji je meni poružio nove vidike. Ja sam uz moju decu postala bolja osoba, naučila sam da cenim male stvari i male pomake u životu, jer sam se ja dva puta probudila u Holandiji. Ponosna sam na moje devojčice i na supruga, što je moja najveća podrška i što se zajedno borimo i što smo puno postigli”, istakla je majka Helene i Ines.

“Mogu slobodno da kažem da je misija uspela iz razloga što smo pre pet godina, kada smo počeli da radimo na ovom festivalu, izazvalo to što su osobama sa invaliditetom bila zatvorena vrata sportskih organizacija i kulturno – umetničkih društava. Svaki korak je za dete sa invaliditetom od izuzetne važnosti i jedan dan života duže. Stručni ljudi koji su se bavili kroz te organizacije su imali strah da rade sa našom decom i uvek je bio izgovor da nisu stručni za to, ali moram da kažem da za rad sa njima ne treba stručnost, već samo dobra volja i otvoreno srce. Mi smo razumeli njihov strah, a ovaj festival je bio način kako da ih približimo na jedan simpatičan način, da nema straha, da vide da je to sve usklađeno i da samo treba prići i napraviti prvi korak. Tako da za pet godina, Festival ljubavi je napravio to da su nam se otvorila zaista sva vrata organizacija i sada više nemamo taj problem da odvedemo dete i da neće da rade sa njim, zaista se trude sve sportske organizacije koje sam ja imala priliku i slučaj da čujem. Moje dete ne može na žalost da učestvuje ni u jednoj sličnoj aktivnosti, ali su vrata otvorena za svu ostalu decu i svi zaista rade volonterski, humanitarno i ja sam ponosna na naš grad. Festival ljubavi se ne dešava jednom godišnje, mi ga sada stvarno obeležavamo i slavimo i taj uspeh što smo podigli svest ljudi na viši nivo. Inkluzija je bukvalno ušla u škole što je najbitnije. Kada dete krene u masovnu školu, možete primetiti da deca gledaju jedni druge, međutim deca sa posebnim potrebama nemaju razvijeno to “ruganje” prema drugima, oni su svesni da imaju invaliditet i njima je poenta da pomognu svakoj drugoj osobi. Kada u specijalnoj školi vidite da se neko dete teško kreće, njoj u pomoć priteknu još njih nekoliko i idu svi zajedno, e to je cilj da se zdrava deca uključe i nekome pomognu, jer prihvaćenost je nešto što je svima jednako i svi treba da budemo prihvaćeni”, rekla je jedna od organizatora Mirjana Evetović.