NOVEMBAR – MESEC ZAVISNOSTI – Ispovest Subotičanke: Koračam istim ulicama, ali ja više nisam ista

Mesec novembar je prema Međunarodnom i Nacionalnom kalendaru zdravlja posvećen borbi protiv bolesti zavisnosti, sa ciljem podizanja svesti stanovništva o štetnim efektima droga i mobilisanja celokupnog društva za uključivanje u aktivnosti na suzbijanju njihovog korišćenja.

Svake godine u svetu oko 210 miliona ljudi koristi droge, a od ovog broja oko 200.000 ljudi godišnje umire kao posledica upotrebe droga. Konzumiranje psihoaktivnih supstanci je ne samo zdravstvena pretnja već i značajan socio-ekonomski teret širom sveta. Primarna prevencija odnosno sprečavanje nastanka bolesti zavisnosti je najvažnija. Da bismo to postigli neophodno je staviti pod kontrolu upotrebu i zloupotrebu svih psihoaktivnih supstanci (kafa/kofein, duvan/nikotin, alkohol, droga) i zato su nam potrebni celoviti, multisektorski preventivni programi i sistematičan rad sa decom i omladinom tokom školskog perioda, osnovne i srednje škole koji će sa istim ciljem povezati roditelje, prosvetne i zdravstvene radnike, uz učešće široke javnosti i medija.

Adriana je u svet droge ušla sa 13 godina. Sestra i ona odrasle su u porodici gde je tata bio alkoholičar pa im  je problem zavisnosti bio više nego blizak, što im je davalo dozu slobode. Kada je tata bio kući pijan to bi značilo da nas dve možemo duže da ostanemo u gradu i budemo bez kontrole. Prvi kontakt sa drogom imala sam  u osnovnoj školi i to je bila marihuana odnosno trodoni a posle toga dolaze čaj od maka i vrlo brzo heroin. Sećam se odluke kada sam sa svojim prijateljima i sestrom odlučila da se drogiram. Seli smo i dogovorili se da probamo sve što se nudi. Kao neizgrađene ličnosti bez principa i karaktera kao i pojma o tome šta je dobro a šta loše, bilo nam je lepše da se vucaramo po ulicama, bežimo iz škole, ne vraćamo se kući na vreme. Dobro društvo mi je bilo dosadno a u lošem mi je bilo zanimljivo, priča nam ova mlada žena svoju životnu priču i dodaje da je sa 13 godina i po prvi pokušala da izvrši samoubistvo, kako bi sprečila razvod roditelja.

Za momke u zavisnosti postoji jedan put a to je kriminal dok se devojke u većini slučajeva bave prostitucijom. Tada dobijaš novac za svoju potrebu a meni je tada bio potreban samo heroin, kaže Adriana i dodaje da je od porodice često tražila pomoć.  Više od 10 godina bila sam psihijatrijski pacijent. Tada sam bila kod dr Šušljik i ona mi je preporučila da ostanem dve nedelje na psihijatriji da bi mi dala metadon na kojem sam bila godinu dana. Svo to vreme provodim kod tetke u kući u izolaciji bukvalno kao biljka, u potpunosti isključena od sveta. Iskreno, nije mi pomoglo jer nije rešenje zatvoriti  osobu i očekivati da će nešto da se promeni. Mora da se desi realna promena da ti imaš sa čime da doneseš odluku , jer bez toga ti si zver u kavezu i kada je pustiš ona je ista. Nakon povratka u stan  gde smo živeli, tata mi je poginuo ,a tada se javlja bunt protiv mame da za mene ona nije autoritet i da ja mogu da radim šta hoću, dok se mama grčevito borila za nas, radeći dva posla, priča još ova mlada koja je donela čvrstu odluku da koristi sve osim heroina na iglu.

Uzimala sam eksere, spid, kokain, čaj od maka, pa i heroin tu i tamo. Na kraju je došlo do toga da sam otkrila alkohol pa sam samo iz jedne zavisnosti prešla u drugu. Alkohol je gori od bilo čega drugog. Imate ga na svakom ćošku, nudi se u svakoj kući a u toj fazi bila sam poslednje četiri godine. On me je uništio, imala sam gomilu crnih rupa, budila bih se ne bih znala gde sam ,bila sam više od 10 puta u komi, na reanimacijama, zapalila stan i nastradala u požaru. Izneli su me iz stana kao leš bez znakova života i tek nakon što mi se komšinica obratila ja sam u jednom trenutku okrenula očima, nakon čega je pozvana hitna pomoć. Adriana odlazi u bolnicu a potom i u Klinički centar Novi Sad a potom se vraća u tetkin stan dok se njihov renovirao.

Kada sam se vratila u stan ja sam opet bila ista sa istim željama i porivima. Nijedna okolnost nema tu silu i moć da promeni život. Način na koji je Bog promenio moj život ništa nije moglo da promeni i danas na taj period života od 12 godina gledam kao na  film. Danas kada se čujem sa mamom i ona mi priča nešto iz tog perioda ja ne mogu da se setim. Danas živim novim životom. Adriana danas živi i radi kao volonter u centru za rehabilitaciju zavisnika gde se ljudi primaju direktno sa ulice i najbolje zna koliko je zavisniku teško da prepozna, prizna i zatraži pomoć. Zavisnici uglavnom dolaze iz nesređenih porodica, često nedostaje figura majke ili oca ili su odnosi među njima nesređeni. U Reto centar ušla je sa 26 godina i danas kao i svi drugi u centru smatra da je ušla na vreme .

Negde pre požara pokušala sam da uđem u manastir ali sam na kraju odustala. Krugovi psihijatriskih lečenja, već su me izmučili i osećala sam se kao da sutrašnji dan ne postoji i da želim da se nešto desi u životu. Tada sam ponovo pokušala da se ubijem isekla sam vene, i opet po ko zna koji put završila u bolnici. Dr Šušljik, me je molila da ostanem ali meni je sve bilo besmisleno dok su oko mene svi polako odustajali. Tetka mi je jednom prilikom rekla „molim te dokle ćemo u krug sa lečenjima?“. Bila sam u 10 koma, zatim reanimacije, nađu me negde na ulici odvezu u bolnicu a ja izlazim na sopstvenu odgovornost… Pila sam tada alkohol na blokatore. Iz hitne pomoći su rekli da me sledeći put neće ni nositi. U jednom periodu, majka, za koju danas mislim da ju je Bog poslao da me sačuva u životu, je zakucala prozore ekserima i zaključala vrata ali ja nisam imala vlast i moć da nešto promenim, čekala sam trenutak da izađem, znala sam šta mogu gde da ukradem, išla od jednog kraja grada u drugi jer su me već svi znali…

U centar je ušla nakon razgovora sa devojkom koja je i sama prošla kroz sve ono što je nju tek čekalo. Adriana je u to vreme pila psihijatrijsku terapiju od sedam lekova, kombinaciju antidepresiva, sedativa i kombinovala lek za spavanje sa lekom lek za šizfreniju. Ohrabrilo me je što je tamo neka devojka koja je danas odgovorno lice prošla sve kao i ja. Period rehabilitacije je 18 meseci, kada sledi prvi kontakt, uklapanje, prvi prolazak krize, čišćenje, fizička i psihička kriza. Meni se sve to svidelo jer su nas dočekali ljudi koji su prošli kroz to kroz šta sam ja trebala da prođem , a čuvala me je cura koja je 12 godina bila na heroinu, kaže Adrijana i dodaje da danas kada dođe u svoj grad Suboticu, kreće se istim ulicama ali ona nije ista.  Moj život danas je potpuno drugačiji. Neki put potrebno je i više od dve nedelje da ljudi prođu krizu a oni tada ne ulaze na sastanke. Ide se u šetnje, sledi period upoznavanja, prilagođavanja, upoznajemo se sa njihovim problemima. Mi živimo u stacionarnoj kući, trenutno je 21 osoba u kući i 24 sata smo zajedno. Imamo i kuću za momke, i bračne parove sa decom. Uz svakog štićenika tu je i podrška volonetra ili odgovornog lica.

Žene su u centru usredsređene na kuvanje i spremanje, a tu je i magacin garderobe, prodavnica polovne garderobe kao i tapiserija nameštaja dok se momci bave mehanikom, rade u perionici nameštaja ili popravljaju belu tehniku, ukratko osposobljavaju se za život koji do sada nisu imali. Radimo na tome da se ljudi osposobe za normalno funkcionisanje, da devojke nauče osnovnu higijenu jer svi smo došli iz ekstremnih uslova. Ustajemo u 6,30,  u 7 je doruak i u 7,15 imamo sastanak da bi posle svi krenuli na svoje rasporedom predviđene poslove. Mi smo centar otvorenog  tipa gde osoba na isti način kako dođe može i da ode. To svima naglasimo pošto imate osobe koje su sklone bežanju. Što se nas tiče, nismo zatvor, imamo otvorenu kapiju ceo dan, nismo bolnica iako sa lekarima i zdravstvenim ustanovama imamo dobru saradnju. Adriana danas vodi ispunjen život pomažući i prižajući ruke ljudima jednako onako kako je njoj pružena. Ispunjena je i srećna i uvek voljna da svoju ispovest podeli sa svima. Naša kuća ne bi postajala da svi odu ali i da svi ostanu, kroz vreme i godine uvek se izdvoji par osoba koja odluče da ostanu. Sestra joj je priča i dalje u problemu zavsnosti ali su im se putevi logično razišli. Komplikovana je situacija jer su tu umešana i deca i majka. Ona se udala i nastavila da živi u zavisnosti.  Ne ide po ulici da se snalazi ali je i dalje na psihijatrijskoj terapiji. A što se tiče starog društva, dodaje je od 100 posto 85 posto njih mrtvo. Neke ljude sretnem ali ja nisam više ista. Raduje me doći u Subotici, da posvedočim da Bog može da promeni život i da nade ima za svakoga iako se mnogi kada me vide  iznenade jer misle da je moja priča odavno bila završena.

Heroinski zavisnici – Kako prepoznati simptome zavisnosti?

Heroinski zavisnici su osobe koje su razvile zavisnost ili adikciju od heroina. Heroin je jedna od najopasnijih droga koja veoma brzo uzrokuje pojavu navike na određenu supstancu, u ovom slučaju – heroina.

Heroin je opasna, moćna i droga koja stvara izuzetno jaku zavisnost. Prilikom konzumacije pruža neverovatan osećaj zadovoljstva, opuštenosti i istovremene euforije. Taj osećaj je najsnažniji prilikom prve konzumacije. Upravo zbog toga, zavisnost se veoma lako razvija jer zavisnik svaki naredni put konzumira heroin ne bi li ponovio isti osećaj – ali to se nikada neće desiti. Stalno i neprekidno povećava dozu koju uzima i tada može da dođe do predoziranja, pa čak i smrti. Postoji mnogo psihičkih i fizičkih simptoma koji ukazuju na to da je neka osoba zavisnik od heroina. Njima je teško da prikriju svoje želje i ono za čim im ceo organizam žudi, a to je heroin. Njima ništa nije važnije od toga da daju sebi još jednu dozu i pokušaju da ponove efekat i osećaj od prve konzumacije heroina. Zavisnici veoma često izostaju sa posla ili iz škole i stalno izbegavaju svoje obaveze. Čak i ukoliko se pojave na poslu, oni nisu orni za rad i pokušavaju da izbegnu obaveze po svaku cenu. Često se može videti da nose odeću dugih rukava, kao i ukoliko je napolju toplo. Razlog za to je da prekriju modrice i tragove uboda od igle. Nedostaje im interesovanje za bilo šta, pa čak i za ličnu higijenu. Nemaju želju da rade bilo šta, pa čak ni da se bave svojim hobijima. Takođe, često govore neistine o sebi, gde su bili i kakve su bile njihove aktivnosti. Počinju da kradu, kako novac, tako i dragocenosti koje mogu da unovče. Imaju velike finansijske poteškoće i ne znaju kako da se izbore sa tim. Važno im je samo da dođu do novca koji bi potrošili na heroin. Posle nekog vremena gube posao i imaju problema sa zakonom. Gube prijatelje, povlače se iz društva i od ljudi koji su im nekada bili dragi. Sada žele da provode vreme samo sa onima koji, kao i oni, koriste heroin.

Fizički pokazatelji zavisnosti

Osim psihičkih pokazatelja, brojni su i fizički znakovi. Heroinski zavisnici ne mogu da sakriju znake da se sa njima nešto dešava. Najpre se vidi da značajno gube na težini i izgledaju neuhranjeno. Kao pojava deluju iscrpljeno i letargično. Oči im izgledaju vodeno, odnosno suzno i neretko imaju problem sa izlučevinama iz nosa. Na prvi pogled deluje kao da imaju grip. Problemi sa disanjem su veoma učestali, a najviše zbog toga što imaju plućne infekcije.

Stomačni i gastro problemi su, takođe, veoma česta pojava. Veoma lako se na koži mogu uočiti modrice, posekotine i ogrebotine, ali i infekcije od heroina. Heroinski zavisnici imaju i tendenciju da se nekontrolisano češu, a ukoliko pogledate u njihove zenice – videćete da su veoma raširene. Problemi sa spavanjem su tipični za ovu vrstu zavisnosti. Heroin izaziva oštećenje jetre i bubrega, ali i srca. Događa se da žene u potpunosti izgube mentrualni ciklus.