Mile Tasić: Bicikl

Kada sam bio onomad na likovnoj koloniji u Holandiji uopšte nisam bio iznenađen onim čime se ta zemlja, pored lala, diči. Biciklima. Nisam jer se i ja ponosim što je Subotica grad bicikla, koji se u naš grad „doselio“ u 19. veku kada je i nastao. Uostalom kada se nakon kraja radnog vremena nađete na nekoj gradskoj raskrsnici preimetićete ne mali broj biciklista. Danas, kada je broj autmobila neprebrojiv, kada je postao veliki problem njihovog smeštaja, odnosno parkiranja i još mnogo veći zagađenja koje isti ti automobili daruju našim plućima, bicikl postaje sve podesnije sredstvo prevoza ali i zdravog života, sporta, turizma, razonode, jednom rečju lepote i zadovoljatva.

Prvi, bicikl napravio je nemački baron Karl fon Drajz 1817. godine i njime uspeo je da promeni način na koji se čovek do tada kretao. Možda mu je ideju svojim izumima dao i sam Leonardo još u vreme renesanse. Bila je to drvena naprava na dva točka spojena ramovima sa volanom i sedištem a kretala se tako što je biciklista, ili tada velosipedista morao da je pokreće nogama po tlu, naravno držeći ravnotežu da ne padne.Tog 12. juna 1817. godine baron Drajz je pošao svojim tek napravljenim biciklom od grada Majnhajma pa do omiljene pivnice, a i gde bi. Bilo je to prvo putovanje čoveka na bicilku, ali i izum preteča industrijske revolucije. Pronalazač se zahvaljujući izumu prvo obogatio, dobio laskavu titulu i penziju, da bi potom više godina proveo u Brazilu, a po povratku bankrotirao i bivao lišen titule. Umro je 1851. godine u siromaštvu.

Bicikl je postajao sve popularniji pa ga Džejms Starli u Engleskoj usavršava montirajući pedale, ali bez zupčanika, na prednjem točku koji je bio mnogo veći od zadnjeg pa je zauzimanje odgovarajućeg položaja radi vožnje tražilo dodatnu veštinu da se na njega popnete. Upravo takav je stigao i u naš grad desetak godina potom, a prva trka ovih dvotočkaša održana je između Subotice i Palića u dužini od 13 km u novembru 1884. godine na svojevrsnoj „Palićkoj olimpijadi“. Pobednik je naravno bio Lajoš Vermeš, a bicikl na velika vrata ulazi u naš grad, dominirajući na neki način do danas. Te godine izgrađena je na Paliću i biciklistička staza sa tribinama za gledaoce, a biciklističke trke postaju redovna disciplina na takmičenjima.

Taj ružni velosiped zamenjen je 1885. godine kada je po prvi put proizveden bicikl sa dva jednaka točka i zupčanikom kojim se, snagom nogu bicikliste sa pedala prenosi okretanje na točkove. Bicikl je ostao manje-više isti do dana današnjeg i priznaćete da danas nema porodice koja je bez njega. Istini za volju, možda takođe nema porodice koja je ostala bez bicikla mimo svoje volje, ali to svakako nije obeshrabrujuće za nabavku novog. Retko kada se pronađe nestali bicikl, koji nakon nestanka, spokojno prolazi ulicama sa novim gazdom ko zna kog drugog grada. Nije uteha, ali u Amsterdamu jednom godišnje vade bačene bicikle iz mnogobrojnih kanala koji presecaju grad, jer se vodeni busevi više ne mogu kretati njima zbog zakrčenosti. Sudbina brda koje nastaje od izvađenih bicikala mi nije poznata, ali je sigurno da se oni bez novca i tada vrlo dobro snalaze.

Subotica je bila jedan od retkih gradova u bivšoj Jugoslaviji koja je imala fabriku u kojoj su proizvodili bicikli i to vrlo kvalitetne i dugovečne u raznim varijantama. Pre svega su bili muški i ženski bicikli, potom dečji, a u jednom trenutku svet je osvojio čuveni mini bicikl koji je bio prestižno prevozno sredstvo. Ponosili smo se što smo grad bicikla.

Proizvodnja dvotočkaša u našem gradu započela je u fabrici „Rotman“ koju je još 1988. godine osnovao Mirko Rotman, kao livnicu gvožđa i fabriku opruga i metalnog nameštaja, smešteno prvo u ulici Cara Lazara, a potom zbog povećanja obima proizvodnje na Segedinskom putu gde se i danas nalaze ostaci fabrike. Pratila je ova fabrika sve probleme koji su se smenjivali krajem 19. i početkom 20. veka uspevajući da uspešno prevaziđe sve ekonomske krize. Sirovo gvožđe je nabavljano iz Varšave (Poljska) kameni ugalj se uvozio iz Tate (Mađarska), koks iz Moravske Ostrave (Čehoslovačka) ulje i mazivo je nabavljano u samoj krljevini, mesingane i čelične cevi iz Austrije a staklenu i gumenu robu iz Nemačke. Topljenje metala vršeno je u kupolnim pećima u samoj fabrici. Fabrika je 1930. Godine proizvela 2.190 kreveta, 3.650 umivaonika, 2.190 noćnih ormana, 1.825 čiviluka a sama livnica 146.000 kg gvožđa. Roba iz fabrike kupce je nalazila koliko u Kraljevini Jugoslaviji ništa manje u inostranstvu u Bugarskoj, Turskoj, Egiptu, a svoje proizvode izlagala je na privrednim izložbama, odnosno sajmovima u Budimpešti, Temišvaru, Segedinu, Novom Sadu gde je uredno dobijala nagrade. Osnivač fabrike Mirko Rotman odlikovan je ordenom Sv. Save III i V reda a njegov proizvođački duh terao ga je da proizvodnju svoje fabrike konstantno unapređuje. Uspešnim bavljenjem industrijskom proizvodnjom ali i trgovinom Mirko Rotman je razvijao svoj posao ali se i obogatio pa je pored nekoliko kuća u gradu imao i vilu na Paliću. Dok je firma imala kamion, vlasnik firme je imao dva putnička automobila.

Pred sam rat u fabrici je bilo zaposleno 112. radnika od kojih su 3 radnika radila isključivo na izradi velosipeda, odnosno bicikla.
Sa proizvodnjom bicikla firma „Rotman“ kreće u drugoj polovini tridesetih godina, a sirovine i delove za izradu bicikla uvoženi su iz Nemačke. Ipak, razvoj firme prekida mađarska okupacija 1941. godine kada je fabrika prinudno pretvorena u komanditno društvo i za minimalnu cenu izdata u zakup licima mađarske nacionalnosti, dok je sam vlasnik Rotman kao i Jevreji koji su rukovodili firmom doživeli zlu sudbinu svojih sunarodnika u holokaustu. Preduzeće u vreme okupacije nastavlja da radi i proizvodi oficirske sablje, noževe, bajonete, mamuze ali i bicikle za koje je ujedno vršila i popravku. Nakon oslobođenja nove vlasti navode sledeće podatke o kapacitetu izrade gotovih proizvoda: 7.000 kreveta, 2.000 malih poljoprivrednih mašina (krunjač, meljač kukuruza…), 1.200 bicikala i 240 tona željeznog liva godišnje. Naslednik Rotmana Bela Gabor i njegova supruga su deportovani juna 1944. godine u Nemačku odakle se nisu vratili. Njihov sin Đorđe Gabor poveo je 1945. godine postupak za nasleđivanje svojih roditelja, koji su u međuvremenu proglašeni mrtvima, ali u tome nije uspeo. Fabrika je konfiskacijom i nacionalizacijom 1949. godine pretvorena u državnu fabriku pod imenom „Partizan“. Pogon livnice iz fabrike je odlukom tadašnjih vlasti 1947. godine prenet u Sarajevo, kao i mnogo toga industrijski vrednog iz našeg grada što je razasuto širom Jugoslavije, ponajviše u zapadnom delu. Uspešna fabrika u socijalističkoj eri zapošljavala je ne mali broj Subotičana, vredno se razvijala i bila primer napredovanja koju je između ostalih posetio i sam večiti predsednik zemlje Josip Broz. Tada su on i njegova supruga Jovanka dobili po bicikl na dar, ali nam ostaje nepoznato da li su se njima i provozali.

Demokratskim promenama koje su stigle sa zapada pre par decenija baš kao i mnoge druge fabrike, firme, institucije i Fabrika bicikla „Partizan“ doživljava potpunu propast i nestanak kroz obećanu privatizaciju. Radnici gube radna mesata, a sama fabrika se budzašto prodaje i konačno gasi.Mi i nadalje jesmo grad bicikla, vozimo ih i pozdravljamo svaki novi metar i kilometar izgradnje biciklističkih staza. Iako sada vozimo tuđe bicikle pa čak ako ih ovde u našem gradu montiraju ostaje žal za onim partizanovim neuništivim i kvalitetnim biciklama.