Kroz istoriju Subotica je često menjala gospodare i ime Grada

1779. godine Marija Terezija Suboticu proglasila slobodnim kraljevskim gradom Subotica se u pisanim dokumentima prvi put spominje 7. maja 1391. godine, ali je utvrđeno da su ljudi na ovom prostoru živeli još pre 3.000 godina. Sudbinu Subotice bitno je određivao položaj na putu između Evrope i Azije, a istorijski na granici dve sukobljene sile: Ugarske i Turske. U čestim i velikim seobama u ovu vojnu krajinu došli su mnogi narodi: Srbi, Mađari, Nemci, Slovaci, Jevreji, Bunjevci, Grci…Često su se menjali gospodari kao i imena grada. Od prvog – Zabatka 1391. – promenjeno je više od dvesto naziva, ali su najkarakterističnija imena Szent-Maria, Maria-Theresiopolis, Maria Theresienstadt, Szabadka i Subotica.

Turci su Suboticu zauzeli 1542. godine i vladali njome do 1686. Privilegijom iz 1743. godine Marija Terezija proglasila je Suboticu slobodnom komorskom varoši, za šta su Subotičani darovali carici 150 konja. Za odanu službu subotičkih graničara habsburškom dvoru, Marija Terezija proglasila je Suboticu 1779. godine slobodnim kraljevskim gradom. Za ovu važnu odluku Subotičani su poklonili carici 5.000 zlatnika i platili otkup 266.666 forinti. Status slobodnog kraljevskog grada doneo je Subotici veću autonomiju i novo ime – Maria-Theresiopolis. Od te godine počinje planski i ubrzaniji razvoj grada. A gospodari svaki drugačiji, iz drugog miljea, sebi svojstven.

Luka Vojnić – 1779. – Subotica dobila status slobodarskog kraljevskog grada

Janoš Sučić (1796 – 1798)

Antal Milodanović (Antal Milodánovics) (1798 – 1800)

Janoš Sučić (1800 – 1802)

Jakov Sarić (1802 – 1804)

Đerđ Kopunović (György Kopunovics) (1804 – 1809)

Ferenc Czorda (1809 – 1813)

Antal Milodanović (Antal Milodánovics) (1813 – 1816)

Toma Kulunčić (1816 – 1820)

Ferenc Czorda (1820 – 1828)

Šimun Mukić (1828 – 1834)

Jožef Sarić (1834 – 1847)

Ištvan Kulunčić (István Kuluncsics) (1847)

Đerđ Vilov (1847 – 1848)

Ištvan Kulunčić (1848 – 1849)

Frigyes Arnold (1849)

Jovan Dimitrijević (1849)

Pal Antunović (1849 – 1858)

Endre Flatt (1858 – 1861)

Janoš Mukić (János Mukics) (1861 – 1862)

Endre Flatt (1862 – 1867)

Máté Lénárd (1867 – 1872)

Janoš Mukić (1872 – 1884)

Mihalj Pertić (1884)

Status slobodarskog kraljevskog grada Subotica je dobila u vreme Gradonačelnika Luke Vojniča (1779.) da bi u vreme „gradonačelnikovanja“ Lazara Mamužića (1884.-1902.) Subotica najviše napredovala u privrednom, obrazovnom i kulturnom pogledu. Gradonačelnik zahvaljujući kojem danas imamo Gradsku kuću, Veliku terasu kao i mnoge druge objekte jeste Karoljy Biro (1902.-1918.) koji je i pored svega što je učinio za njegov grad umro u velikoj bedi i siromaštvu.

Pre nego što je postao Gradonačelnik Karolj Biro puno je govorio o tome da će Grad napredovati samo ako se tada još nerazvijena industrija, privreda i trgovina zajednički unapređuju. Kada su svi bili okupirani izgradnjom Gradske kuće štampa je pisala sledeće: Subotica nije ni industrijski ni trgovački grad. Ovde je još uvek zemlja gospodar a poljoprivreda je u Subotici uglavnom ekstenzivna gde deo dragocenog humusa stoji neobrađen dok su poljoprivredne alatke i mašine veoma slične onima kojie su koristili naši preci. Naime, prodajom najudaljenijih perifernih peskovitih zemljišta koja gradu nisu donosile nikakvu korist , pored toga što je kroz kamate značajno povećao prihode, za Grad je stvorena mogućnost da se iz istih osnuje Fond za razvoj koji je omogućio izgradnju Gradske kuće , banje Palić, Gradskog vodovoda i kanalizacione mreže. Deo peskovitih pašnjaka lošeg kvaliteta, nepogodnih za stočarstvo Grad je podelio na parcele koje je izdao na 25 godina kako bi sprečio segregaciju stanovništva.

Karolj Biro nikada nije omalovažavao stanovnike ovog provincijskog grada jer je želeo da unapredi industriju i trgovinu zajedno sa poljoprivredom ne gledajući sa visine na mentalitet Subotičana. I dok svi gradovi neguju sećanja na ličnosti koje su ostavile veliki uticaj u formiranju njihovog izgleda, urbanih sadržaja i samo njima svojstvenih karakterstika Subotica Grad, tako ponosan na svoju Gradsku kuću i kupalište na Paliću izbrisala je uspomenu na svog Gradonačelnika kojem se može zahvaliti na svemu što i danas čini ambijent grada.

Lukač Plesković (1918)

Stipan Matijević (1918. – 1920.) – po profesiji pravnik, koji je nakon školovanja u Subotici završio pravne nauke u Budimpešti napisao je memoarsko delo „Događaji koji su se odigrali za vreme mog javnog delovanja“. O značaju dr Matijevića i samog perioda u kome je on Gradonačelnik najbolje svedoči reći zahvale koje je njemu lično i saradnicima uputila Narodna uprava za Vojvodinu , na savesnom i rodoljubivom radu – „omogućili da uspešno obavimo jedan od najvažnijih poslova u istoriji naroda srbskog, posao odkidanja ovih bogatih pokrana Ugarske i pripajanje istih Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca“ . Za svoje zasluge, odlikovan je 1925. godine ordenom Svetog Save. Matijevića je nasledio Vranje Sudarević koji se na poziciji gradonačelnika zadržao jedva godinu dana. Sudarević je bio iz bogate bunjevačke porodice a na funkciju prvog čoveka grada postavljen je kao član Bunjevačko-Šokačke stranke.

Vranje Sudarević (1920) – potiče iz bogate zemljoposedničke bunjevačke porodice. 1899. postaje doktor a društveno je aktivan za vreme školovanja – bio je poverenik Matice Hrvatske za Suboticu, saradnik u Kolu mladeži kao i među osnivačima Zemljoradničke štedionice I Bunjevačke stranke. Na funkciju Gradonačelnika postavljen je kao član Bunjevačko-Šokačke stranke.

Andrija Pletikosić (1920 – 1922)

Nikola Tabaković (1922)

Mirko Ivković Ivandekić (1923)

Alba Malagurski (1924.– 1926.) studirao je u Budimpešti gde upoznaje svoju buduću suprugu – Srpkinju po nacionalnosti a 1918. godine angažovan je u pripremama i organizovanju preuzimanja vlasti od Mađara. Bio je među osnivačima Bunjevačko-srpskog narodnog odbora I član radikalne stranke i kao takav zastupao njene stavove i na mestu prvog čoveka grada.

Dragoslav Đorđević (1926)

Dragutin Stipić (1927 – 1929)

Selimir Ostojić (1929 – 1931) – vojnik i brigadni đeneral. Kao penzioner, postavlje je na mesto

prvog čoveka Grada odmah nakon proglašenja šestjanuarske diktature. Preminuo na dužnosti, u Beogradu, gde je i sahranjen. Bio je kum prethodnika, Dragutina Stipića.

Frano Vukić (1931 – 1933)

Ivan Ivković Ivandekić (1933 – 1938) – Inženjer geodezije/arhitekture koji je u kulturnom životu i pre Prvog svetskog rata. Delovanje je započeo u Bunjevačko – šokačkoj stranci a posle u Hrvatskoj seljačkoj stranci. Od 1931. menja pozicije i sa bratom deluje u provadinoj Jugoslovenskoj radikalnoj seljačkoj demokratiji i potom u Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici. Položaj gradonačelnika zadužao je najduže u međuratnom razdoblju. Stanovao je u Šenoinoj ulici 28.

Marko Jurić (1938 – 1939)

Vladislav Lipozenčić (1939 – 1941) – Iz imućne bunjevačke porodice. Studirao pravo u Budimpešti i Minhennu a od 1928. godine aktivno je radio kao advokat. Predsednik je subotičkog Rotari kluba (1939.-1940.). Poslednji je gradonačelnik u periodu Kraljevine Jugoslavije. Stradao je po dolasku komunista.

Dezső Bitó, János Völgyi (1941 – 1943)

Jenő Székely (1943 – 1944)

Lajčo Jaramazović (1944 – 1945) – Od 1944. do 1945. je godine obnašao je dužnost gradonačelnika grada Subotice kao predsednik Gradskog NOO-a. Na njegovo je mesto došao Milan Milanković. Bio je član vojvođanskog poslanstva na vanrednoj sednici antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Srbije koja se održala od 7. do 9. aprila 1945. godine, na kojoj je donet zakon o narodnoj vladi Srbije. Sa Jaramazovićem su u tom poslanstvu bili Blaško Rajić, Vasa Stajić, Jovan Veselinov, Aleksandar Moč, Aleksandar Šević, Alimpije Popović, Stevan Doronjski, Pál Sóti, Petar Masnić i drugi. Jaramazović je bio predsednik Narodnog odbora za subotički okrug. Nakon toga bio je i ministar u Vladi Srbije.

Milan Milanković (1945 – 1947)

Alojzije Mihaljčević, Géza Tikvicki (1947 – 1948)

Alojzije Mihaljčević, Marko Bačlija (1948 – 1952)

Marko Horvacki (1952 – 1953)

Vinko Lendvai (1953 – 1954)

Miklós Kalmár (1954 – 1955)

István Budai (1955 – 1960)

Ivan Vuković (1960 – 1963)

Marko Poljaković (1963 – 1965)

Marko Poljaković, Matija Sedlak (1965 – 1968)

Károly Bagi (1968 – 1974)

József Dékány (1974 – 1978)

Béla Vass (1978 – 1982)

Stjepan Milašin (1982 – 1983)

Janko Pejanović (1983 – 1984)

György Szórád (1984 – 1985)

József Palencsár (1985 – 1989)

József Kasza- (1989 – 1992) – političar, ekonomista i bankar mađarskog porekla. Bio je zamenik premijera Srbije u vladi Zorana Đinđića i predsednik saveza vojvođanskih Mađara. Do svoje smrti Kasa je bio počasni član u ovoj stranci. Uhapšen je 20. novembra 2012. godine tokom istrage u aferi „Agrobanka”. U pritvoru je bio do 12. februara 2013. godine, a protiv njega nije podignuta optužnica. U julu 2013. godine postao je glavni i odgovorni urednik Subotičkih novina.

Ištvan Išpanović (2001.-2003.)

Geza Kučera (2003.-2008.) – građani Subotice pamtiće ga po tome što je za vreme njegovog mandata srušena zgrada Narodnog pozorišta. Od 2008. do 2012. na mesto gradonačelnika dolazi Saša Vučinić, potom Modest Dulić a nakon njega Jene Maglai. 2016. godine pa i u naredne četiri prvi čovek grada bio je Bogdan Laban a od 2020. godine funkciju gradonačenika obnaša Stevan Bakić.