Ivan Bata Šokčić: “Nikada nemoj reći da ne umeš i ne možeš dok nisi probao”

Da u nekim životnim situacijama inat može da bude i dobra čovekova osobina, pokazalo se u slučaju našeg sugrađanima Ivana Bate Šokčića, koji da nije bio istrajan u svojim namerama, možda ne bi postigao veliki uspeh u bavljenju svojim hobijem. Ovaj Palićanin je među jedinima u našem okruženju koji se punih 50 godina bavi izradom i sklapanjem brodova u boci gotovo svih dimenzija, a od nedavno je počeo i da se bavi slikarstvom i crtanjem. Takođe, svojom ljubavlju prema hobiju pokazao je i da iz strpljenja, kojeg danas svi imamo jako malo, mogu da nastanu prava čuda, samo ukoliko osoba zna šta hoće, ima vremena za sebe i ide ka ispunjenju svojih želja.

Rođen 1952. godine, iako po zanimanju metalostrugar, Ivan je interesovanje prema svom hobiju počeo da gaji u ranoj mladosti, prvo ka obradi drveta, a tokom služenja vojske otkrio je svoj talenat za pravljenje brodova i sklapanju istih u boce različitih dimenzija. Smatra da je to i genetski, jer u svojoj porodici ima i moreplovaca. “Roditelji nisu imali para, niti je bilo mogućnosti da se kupuju neke igračke i ja sam već kao dete rezbario drvo. Večito sam crtao, sve papire koje sam mogao da pronađem u kući sam iscrtao, a posle sam prešao i na zidove. Ozbiljnije sam ovim hobijem počeo da se bavim tokom odsluženja vojnog roka 1971. godine u Nišu, bio sam padobranac, a počeo sam praviti brodove. Sama brodogradnja je bila interesantna, jer skoro svaki od nas u vodu je imao maketu Santa Marije. Imao sam sreću što je moj rođeni brat isto tamo služio vojsku, on je došao kući i ja sam umesto njega otišao. Dobio sam na korišćenje jednu malu prostorijicu u podrumu ispod stepenica koju smo zvali “pećina” i tamo sam mogao mirno da radim. Počeo sam i ja da radim Santa Mariju, ali gde god čovek da se okrene to vidi i više nije bilo interesantno. U jednom momentu sam rekao sebi: “Uradiću ja brod u boci”. Ideja je potekla od mojeg školskog druga koji je imao jednu staru flašu u koju je bio ugrađen jedan sto sa nogama u obliku slova iks, koji je bio učvršćen drvenim klinovima, dakle on je za mene bio jedno čudo kako je on dospeo u tu flašu, kako je sastavljen i svaki put kada sam išao kod njega tražio sam da mi to pokaže. Kada sam rekao drugovima da želim napraviti brod u boci nisu verovali da ću uspeti i to je meni trebalo, taj inat da se pokrene u meni, jer nisam imao ni alat ni neko prethodno predznanje. U to vreme nije bilo interneta, literature, nije bilo gde pročitati ili od koga savet dobiti, nego sam bio samouk. U vojci sam napravio šest ili sedam komada, a tamo sam počeo i alat da pravim”. Ivan objašnjava da kada kreće u proces osmišljavanja makete broda koju će da pravi, polazna tačka mu je pronalazak flaše koja ima “idealno staklo”.

“Takva flaša inače ne postoji, ali potrebno je da nema mehurića u staklu, da se ne vide spojevi od kalupa gde je sastavljena. Kada gledam kvalitet boce, uzmem list novina preko koje stavim flašu i ukoliko mogu čitko da pročitam tekst, onda je ta flaša dobra, međutim ako ona izobličuje slova, onda ne vredi da se radi. Najzahvalnije staklo je sijalično koje je jednolično, tanko i prozirno. Sve makete brodova koje sam napravio pravim napamet. Kada nađem flašu postavim je na papir, iscrtam konturu, odbijem debljinu stakla i tako dobijem prostor koji mogu da koristim. Ja radim tako da popunim flašu, znači prilagođavam dužinu jedara, širinu broda da ne bude jedna velika flaša, a mali brod”. Ivan Šokčić kaže da mu je za sklapanje broda u jednoj flaši od pola litre do litre potrebno oko mesec i po dana, ali da sve zavisi od složenosti broda. U to se, kako ističe, računa izrada makete, sastavljanje, rastavljanje i ponovno sastavljanje u boci. “Za prvi brod mi je trebalo mnogo više vremena. Imao sam u Beogradu jednu izložbu i desilo se da se završava na dan kada počinje Noć muzeja. Ja sam uradio skoro istih devet brodova u flašama “Baunti”, za početak sam pripremio samo prve korake montaže i onda sam u isto vreme radio sve, postupno, dok se na jednom sušio lepak, druge sam sklapao. Tu izložbu je posetilo preko dve hiljade ljudi”. Prvu samostalnu izložbu svojih radova Ivan Bata Šokčić imao je 2009. godine u biblioteci na Paliću, a druga je nedavno održana na istom mestu, koja je obuhvatila i njegove radove koji su kasnije nastali. Vlasnik je nebrojeno medalja, pohvala, diploma, kao i zvanja Velemajstor u svom zanatu. “Pre te izložbe sam učestvovao na brojnim kolektivnim izložbama kolekcionara gde sam i izlagao. Svaka izložba na kojoj su bili predstavljeni moji radovi je bila interesantna na svoj način, a išao sam pretežno gde su me zvali”.

Ivanov brod u boci u filmu “Braća Blum” i reklami za Coca Colu

Brod u boci našeg sugrađanina našao se i u filmu u kojem su glumili oskarovci Edrijen Brodi i Rejčel Vajs. “Dobio sam poziv iz Beograda da im je za film potreban jedan brod u boci. Rekli su da ne treba da bude dovršen, može “onako nešto sa selotejpom”, kažem da ja to ne radim tako, međutim teškom mukom i cenkanjem uspeli smo da se dogovorimo. Uradio sam brod u flaši od tri litre koji se potezom povlačenja konopca ispravlja i spušta, da bi glumica mogla da snimi scenu od svega par sekundi. Imao sam na raspolaganju manje od tri nedelje, znam da sam i danju i noću radio.  Zaista je bio u pitanju složen posao, jer jedan konopac je morao da prolazi kroz čitav trup broda da bi se sa zadnje strane mogao povući. Takođe sam radio i brod u boci za reklamu za Coca Colu koja je išla na bilborde. Tamo je trebalo da se takođe uradi brod koji sam radio preko fotografije, ali raditi za jednu takvu međunarodnu reklamu bila je velika čast. Ja sam takav da ću radije pokloniti i više volim da to nekome darujem ko će to znati ceniti, nego da prodam”.

Inat izrodio i slike

Ivan Škočić bavi se i crtanjem, slikanjem, a svoju struku metalostrugara uspeo je da prenese i na slike na kojima se nalaze oblici od bakra i mesinga. “U Subotici se održavao prvi likovni Bijenale pre nekoliko godina, prijatelji iz biblioteke su mi rekli da pošaljem jedan brod koji će biti prikazan u sklopu izložbe, na koju je svoje radove mogao da donese svako ko se bavi nekom vrstom umetnosti od slikanja, crtanja, izrade skulptura i ja sam poslao brod u flaši od 5 litara urađen od 80 odsto bakra. Kada sam sa suprugom otišao na otvaranje nismo našli brod, a kada smo pitali organizatore zašto brod nije izložen, rečeno nam je da to nije umetnost. Ja sam odlučio da ću, ako je došlo do toga i ako je za tu osobu koja je tako odlučila samo slikanje i crtanje umetnost i ja početi to da radim, ali na moj način. Znači opet inat”. Ivan je svoje prve radove napravio u vidu minijaturnih slika koje je ugrađivao u boce od 0,5 dcl, a prvi radovi su mu bile slike 18 vojvođanskih salaša, koje su bile postavljene na drvenom slikarskom štafelaju. “Posle toga sam počeo da crtam slike manjih dimenzija u tušu, akvarelu, uvek radim kombinovanom tehnikom, znači tu ima i akrilnih i vodenih boja, pastela, tempere, maltene sve što mi dođe pod ruku. Najmanje imam radova sa prstima, pločicama…Kada počinjem da radim neku sliku, nikada nemam određenu zamisao šta ću naslikati, već kada je pri kraju onda odlučim da li mi se dopada ili ne. Ja ne znam da slikam, nisam slikar, ali jako volim to da radim i mogu da kažem da se ljudima jako dopada, jer smatraju da imam osećaj za sklad boja, zato što nema na slici neka boja koja “viče”, da smeta očima, nego baš kako treba. Kažu da je to urođeno”. Nedavno je završio novi projekat u okviru kojeg je 43 slikara naslikalo preko 60 minijaturnih slika, koje je Ivan izložio tako to ih je prethodno ugradio u boce od pola litre. “Zamolio sam prijatelje slikare da naslikaju i onda su oni to jedni drugima prenosili, pa je svako dao svoj doprinos da napravim jednu takvu interesantnu kolekciju slika. Niko od njih pre nije radio ovako male sličice, dakle to je jedinstveno da su ti slikari prihvatili da mi urade minijaturu, a ja sam ih ugradio u te flaše”.

Naš sagovornik kaže da i posle 50 godina uvek pokušava nešto novo da uradi. “Stalno smišljam nešto što do sada nisam radio, što se vidi i po mojim radovima, sa brodova sam prešao na sličice u boci, kada sam se malo ohrabrio onda sam radio veće formate, jer se teško snalazim na većem prostoru. Ja sam mali čovek koji radi male stvari. Kada sam radio u struci, onda me je privlačilo drvo, posle toga sam prešao na metal, pa na slikanje, tako da ja malo lutam. Često me pitaju da li imam naslednika u ovom hobiju, ali nažalost ne. Pre su mladi tražili da im pomognem kroz neki savet, u vreme kada su slike i video snimci na internetu počeli da se pojavljuju. Sada toga ima jako mnogo i mnogi rade na sistem potezanja konopca kako bi se brod raširio u boci, ali ja tako ne radim, već rastavljam brod i deo po deo sastavljam”. Ivan smatra da je mlade danas teško zainteresovati na drugi način za ovaj hobi, osim preko izložbi i poseta školama gde bi se deci na jedostavnije načine prikazali neki potezi i krajnji rezultat koji se dobije. “Na internetu kada pogledate gledanost jednog snimka na kojem se prikazuje proces pravljenja broda u boci, prvi minut ima toliko, već drugi i treći minut drastično pada broj gledalaca, što znači da ljudi nemaju strpljenja, a ovde je ono veoma važno. Ja radim 50 godina i napraviću video materijal o mom radu koji 90 odsto njih neće imati ni 50 sekundi strpljenja da odgleda, barem deo toga što sam uradio. Moj hobi je za mene bensedin, on me smiruje, jer ja ne gledam tv, ne bavim se politikom, pokušavam da to sve sklonim sa strane i da radim ono što je lepo. Kada čovek nešto radi i na kraju ne pokaže drugima, onda to nema smisla. To vam je kao da napišete stihove, a nikada ih ne pročitate, jer ispada da ste ih pisali sami sebi. Ja sam i na izložbama stavljao papiriće sa mojim zapažanjima i savetima, evo podeliću neke sa vašim čitaocima: “Nikad nemoj reći da ne umeš i ne možeš dok nisi probao”, to bi poručio mladima i neka malo razmisle o toj rečenici. Ako neko nešto voli da radi, ako ima možda mirne ruke, dobre oči i slobodnog vremena, sigurno će uspeti, samo neka pokuša, jer ono što se počne, to se na neki način i završi”.

***

Mislim da mi je za uspeh u ovom hobiju jako puno pomogla želja. Tada više nije postojao taj inat jer sam bio svestan da umem i mogu i onda sam korak po korak radio. Svi me pitaju odakle mi alat, moram da kažem da sam ja alat sa kojim radim sam izmislio, napravio i koristim ga u radu. Po zanimanju sam metaloglodač, tako da mi metal nije stran, a alat možda nije vizuelno lep, ali služi svrsi.

***

Danas postoji nekoliko načina na koji se rade brodovi u bocama, sada je internet već prepun toga. Međutim kada vidim da dole neko stavlja plastelin ili neku masu na kojoj kasnije planira da pravi brod, ja to preskačem. Ja radim na taj način da čitav brod radim izvan flaše, rastavim ga i onda u flaši ponovo sastavljam. Brodovima se tokom dana posvećujem koliko želim, ja sam u penziji pa ne moram da mislim hoću li leći u dva ili četiri ujutru. Vid me za sada služi, jer kod sklapanja je jako bitno i veliko svetlo, inače bi bio problem da se radi. Ugrađivao sam brodove u veterinarse bocice, a jedan brod imam ugrađen u kontrolnoj sijalici veličine 6 mm, dok je rupa kroz koju sam radio bila prečnika 2 mm.

***

Prvi brod koji sam napravio je bio prava muka, to je bilo u vreme epidemije velikih boginja sedamdesetih godina kada smo svi išli na vakcinaciju. Pošto sam u vojci bio padobranac trebali su da se održavaju skokovi iz aviona u Zagrebu, a meni se vakcina nije primila, nisam smeo da idem nigde i praktično sam ostao sam u kasarni. I šta čovek sam radi u kasarni, ništa drugo nego da bude “požarni”. Imao sam vremena, niko me nije ometao i uspeo sam da sklopim svoj prvi brod.

***

Sve moje slike nisu pravljene da ih samo površno pogledate, već da ih gledate, jer tada svako nađe neki detalj koji ih na nešto podseća, zato što svi mi imamo svoj način i ugao gledanja. Izložbu mojih radova na Paliću su posetili učenici nižih razreda osnovnih škola i ono što je interesantno sve su pogledali, ali su se uvek vraćali slikama i pomno posmatrali što me je mnogo obradovalo.