Dragi Rade, legendo, pozdravi nam legende

Prošlog petka (24. marta) je, iznenada, u 73. godini života preminuo naš sugrađanin Rade Kovačević. Osim što je bio poznati ugostitelj, vlasnik poslednje prave i najstarije gradske kafane „Majo“, bio je i naš Rade. Čovek, sa velikim Č.

Čitav život proveo je u ugostiteljstvu, pola veka. Do poslednjeg dana nama na usluzi. Bilo da nas ugosti u svojoj drugoj kući gde je najčešće sedeo kraj svoje supruge Mire, ili lepom rečju, anegdotom, stiskom ruke, ili pak samo kratkim pozdravom. Poslednjih meseci odmarao je za svojim stolom, u onoj stolici odakle su, kako je pričao, ponikle mnoge „kreativne revolucije“ koje je kreirala kolona dolazećih i odlazećih gostiju godinama unazad, akademika, umetnika, sportista, političara ili nas običnih „smrtnika“.

Sa ove stolice gde sedim, koja gleda na vrata, se najčešće pravila konstrukcija društva koje dolazi u kafanu, i onda kad se skupi njih toje-četvoro, a nisu se prethodno dogovarali, onda se rasporede za druge stolove. Na ovom mestu sedeli su Čkalja, Mia Aleksić, Petar Kralj, Rade Šerbedžija, Arsen Dedić, i mnogi, mnogi drugi, prisećao se Rade. I Rade je bio revolucija, sam po sebi. Borio se godinama za svoje mesto i za mesto njegove kafanice. Da očuva ugled, red, kafanski „bon ton“ i poštovanje prema boemskoj „instituciji“. Možda mu je to ostalo iz mlađih dana, taj takmičarski duh, još dok je svoju „borbenost“ iskazivao na sportskom terenu. Neretko bi rekao: „Kafana je brend jednog naroda.“. Borio se, čika Rade, i za mesto u srcima svakog gosta, putnika namirnika ili prolaznika. Uvek je bio spreman da prozbori, ispriča anegdotu ili očinski posavetuje. To tvrdimo mi, kojima je bila čast, da sa ovim Čovekom makar povremeno prebacimo po koju, preko kariranog stoljnjaka uz zamedljanu dunju i domaću kafu.

Pamtićemo ga po tome što smo za njega svi bili jednaki. Delio nas je na ljude i neljude. Pravedno i jedino legitimno. Tako smo se kraj njega i osećali, kao svoj na svome, isti među jednakima, u njegovoj kafani koja nosi naziv po nadimku njegovog oca. Ovde smo svi isti. Niko nikada nije istakao da je jedna nacija, da je iz ovog ili onog socijalnog staleža,… a onaj koji je došao do malo boljih novčanih pozicija, krivudanjem, taj ne pripada ovde. Sam će osetiti da mu ovde nije mesto. Ovo je moja kuća, ovde se poštuju pravila ove kuće, pričao je Rade, ponekad šaleći se na tu temu, a ponekad kivno na one kako ih je nazivao „guzonjine sinove“ koji ne znaju za red i poredak. Da samo znate kako je voleo da priča o svojoj deci i koliko je bio ponosan na svoje ćerke. Bez obzira na sav mukotrpno stečeni imetak, cenjena poznanstva i prijateljstva, one su mu bile najveće bogatstvo.

O tebi čika Rade, moglo bi se pisati satima, ali reči nemaju dovoljnu težinu počasti koju si zavredeo, što pojedincima, što ovom gradu. A svako ko te je poznavao, zna da su kod tebe na ceni bila dela, a ne reči. Stoga, ostavio si nam u amanet svoju porodicu i birtiju, koju ćemo čuvati. Kao što ćemo čuvati i tebe od zaborava. Dragi Rade, došlo je vreme da otvoriš kafanu na nekom drugom mestu, kažu boljem, gde ćemo ti rado opet biti gosti i prijatelji. Legendo, okupi tamo, i pozdravi nam, legende.

Do viđenja.