Bravo za klovna!

Mart mesec se obeležava kao mesec borbe protiv malignih bolesti. Prema procenama Svetske zdravstvene organizacije i Međunarodne agencije za istraživanje raka za 2020. godinu, registrovano je oko 10 miliona smrtnih slučajeva od svih lokalizacija malignih tumora. Jedna, koja je te godine saznala da ima rak je i naša sugrađanka Minja Peković, prvakinja Drame na srpskom jeziku Narodnog pozorišta. I jedna je od onih koji su odlučili da ne budu brojka više u toj „crnoj“ statistici. Danas je izlečena, a o svojoj borbi sa rakom dojke priča i na pozornici.

Život je pozornica, a mi samo izvođači uloga koje su nam dodeljene. Ili smo možda i protagonisti i reditelji? Šta nas deli od momenta spoznaje da je naš život samo u našim rukama? Ili na tom putu samo mislimo da smo kreatori svoje sudbine. A možda smo pak svi samo klovnovi u cirkusu. Bila sam sklona da uvek nađem šta je krivo za ono što meni smeta, e kada sam se razbolela onda sam krivca počela da tražim u svom odrazu u ogledalu, započinje priču Minja.

Minjino suočavanje sa sopstvenim bićem počelo je na dan prvog rođendana njene ćerke, kada joj je saopšteno da ima kancer dojke.

Sećam se da sam sedela kod kuće i sve je u životu došlo na neko svoje mesto, ili sam ja to bar tako videla, i tada sam izgovorila mužu rečenicu: ja sam srećna. Mesec dana kasnije kreće avantura. Pripremali smo se da u kućnim uslovima, jer je vladala korona, proslavimo detetu prvi rođendan. Ćerka, muž, pas i ja. Tada mi je stigao mejl da imam rak. Dakle, nakon tog osećanja mira, sreće i radosti, prva moja reakcija na saznavanje je bila bes. Strašan bes. Nisam bila ni tužna, nisam ni plakala, ja sam bila toliko ljuta da da sam mogla da se odlepim od onog bolničkog kreveta verovatno bih polomila nešto. Do te mere je bilo intenzivno. Onda su usledila pitanja: A, što ja? Zašto meni? Što sad? I sebi sam tada rekla, ako je ovo taj trenutak onda to nešto znači za moj život sad u ovom trenutku. Ne u smislu da bih ga anuliralo i da mene više nema, nego da vidim šta to treba da se promeni i gde ja više nisam ja, gde sam ja postala ono što možda nisam ni želela.

Poput klovna, koji navuče masku i ne pokazuje prave emocije, ova Subotičanka se veoma hrabro izborila sa operacijom i četiri ciklusa hemioterapije.  Mislim da su me ti fizički bolovi i, hajde da to nazovemo, patnje terali da se više pozabavim sobom i da taj unutrašnji rad bude intenzivniji. Lek je lek, hemijska supstanca koja ima svoje dejstvo i to je to, pa telo na nju reaguje čas ovako, čas onako. Međutim shvatila sam da kada sam ja sa sobom udobro da je sve to nekako čudesno lakše, a kada nisam da mi je veoma agonično. U početku je bilo jako bolno… Bilo je trenutaka kada sam pomišljala da li ja ovo umem. Jedan od lekara mi je rekao da dva i dva nisu četiri, kada je rak u pitanju. I imam utisak da je svakome prema njegovoj meri, karakteru, vrlinama i manama taj put predodređen i da svako traži nešto drugo na njemu. Taj put imao je mnogo uspona i padova, ali svaki uspon je bio ogromna motivacija za dalju borbu. Najjači pokretački impuls za mene je bio moja ćerka, koja je u tom momentu beba, tek je napunila godinu dana. Ništa mi više na ovom svetu u tom trenutku nije imalo logike. Želela sam da se borim i nije mi bila opcija da odustajem. Nisam u tom trenutku želela da uopšte tu opciju razmatram, nego sam rešila da ću da krenem pa kud stignem.

Danas, kao izlečena žena, stigla je do momenta kada svoju priču priča kroz autorsku monodramu. Lični dnevnik koji je vodila tokom borbe, poslužio joj je kao vodilja za tekst i režiju. Prva proba predstave „Bravo za klovna“ održana je početkom novembra prošle godine, a premijerno izvođenje se dogodilo samo mesec dana kasnije. I posle nekoliko izvođenja, publika Minju nagrađuje višeminutnim aplauzima i pozivima na ponovni bis. Tokom lečenja sam često sebe stavljala u neki film. Predstava je upravo nastajala u momentima šetnje kroz grad, kada bih stavila slušalice u uši i razmišljala o problemu kroz koji prolazim stavljajući ga u neke apstraktne slike. Zamišljala sam sebe na sceni i kako bih to igrala i drugima prikazala a da ne bude banalno ili bukvalno. Srećom bilo je dovoljno proba da na njima izađe ono što je višak. Bez podrške mojih kolega to ne bi moglo, jer su oni ti koji su to sve gledali, posmatrali, upijali i reagovali. Za mene je zapravo bilo oslobađajuće da igram sebe. Mislila sam da sam vrlo otvorena i da su sve moje uloge, i pre toga, jasne. Međutim postoje neke stvari koje bi čovek sačuvao za sebe, pa pomišljamo da li da štitimo to naše privatno, nismo baš najsigurniji, a onda je došla tačka da ja odlučim da probijem tu zatvorenost i da izađem i stanem. Naročito jer sam smatrala da to nekome može da znači. I onda nekako kad krene ta energija dok igram, ne osećam to kao nešto teško, kao ja sad vama dajem malo svoje duše, naprotiv, oslobađajuće je i svi ti ljudi koji dođu i oni otvore srce. Moje mišljenje, generalno o umetnosti, je da ne možeš da tražiš od ljudi više nego što si ti dao. Toga nema. Publika oseti koliko je nešto autentično, stvarno, iskreno ili promišljeno i koliko nije. Tek sada kada sam uspela da otvorim srce, u svim ovim igranjima Klovna, sam shvatila koliko sam dobila od ljudi. I niko to nikada nije zloupotrebio. Čak mi se mnogo žena koje prolaze kroz istu ili sličnu borbu javlja da podelimo iskustva ili da im dam neki savet, neke se osmele tek kada pogledaju predstavu, a meni to ne pada teško. Štaviše drago mi je ukoliko nekome mogu da pomognem predstavom ili rečju.

Devedesetominutna izvedba puna je simbolike i emocija. Prepliću se komedija i drama. Baš kao i u životu. Minja ulazi u ulogu Klovna, koji se bori sa sobom u okvirima kaveza iz kog konačno izlazi onda kada pobedi bolest i sebe. Motiv ptice mi je bio najinspirativniji za predstavu, jer sam čula rečenicu jednog američkog onkologa a to je da rak nastaje onda kada čovek sklopi krila. Kavezi jesu sklopljena krila. Poveznica je i to što se moja borba sa rakom dešavala u doba korone, kada smo svi bili izolovani u svoje minijaturne kaveze zvane dom. Svi smo bili tu, ali je svako bio u isto vreme u nekoj svojoj samoći. Mogli smo da izlazimo, ali smo se i vraćali u te naše „kaveze“. Stoga, simbolično kraj predstave završavam visoko na kavezu, jer računamo da je ptica izletela i da su joj krila ponovo izrasla, te je ona sad u mogućnosti da ponovo leti a da je ove rešetke ne mogu zaustaviti. Pobedila sam.

Na pitanje da li bi ikada menjala ili izostavila težak put koji je prošla, ona kaže: Ne. Sav taj put iz ove perspektive je bio neki povratak sebi. Jezgru sopstva. Mislim da mi je puno značilo da napravim listu prioriteta, da promenim svoj doživljaj stvarnosti, svoje reakcije na stvarnost i paradoksalno – postala sam radosnija osoba. Pripadala sam grupi ljudi koja je na nepravdu i izdaju reagovala vrlo burno, jer je to sve za mene bilo neljudski i neprihvatljivo, i dosta sam bila tvrda što se toga tiče. Bila sam sklona da osuđujem, ono što procenim da ne valja, da teško praštam, teško puštam, a onda je došao trenutak da svi ti moji zidovi popucaju. Da li sam morala da čekam da se razbolim ili sam to možda mogla i ranije, pa možda i jesam, ali postoji jedna duhovita rečenica jedne bake: i šut u dupe je korak napred. I dalje sam ja ista ja, ali se moj pogled na svet radikalno promenio. Ova Minja danas želi da se raduje, da voli i da sve u život što naiđe posmatra kao avanturu i novi izazov u koje će ići punog srca.

Bravo za klovna. Bravo za Minju Peković. I veliko bravo sve one koji se upravo sada suočavaju sa najtežim dijagnozama. Uskoro ćete i vi ponovo “raširiti svoja krila”.